MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA RH: “Ideologija i djelovanje koji su u dubokoj suprotnosti s europskim vrijednostima”

U Trstu živi 15.000 Hrvata i, iako je njihov položaj bolji nego ranije, kad nisu bili priznati kao etnička manjina, oni ipak egzistiraju u političkom okruženju u kojem stranci Lega treba podrška stranke Forza Italia (i obrnuto) da bi se popeli do 40% zastupnika. Spomenik jest politička poruka, znak nacionalizma.

Na najave dizanja spomenika već je ljetos reagirao riječki gradonačelnik Vojko Obersnel žestoko ih osuđujući, a jučer je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uručilo talijanskom veleposlaniku prosvjednu notu. “Premda je riječ o odluci lokalnih, a ne državnih vlasti, takvo postupanje, baš kao i obilježavanje obljetnice okupacije Rijeke u više talijanskih gradova, ne samo da narušava dobrosusjedske odnose već odaje priznanje ideologiji i djelovanju koji su u dubokoj suprotnosti s europskim vrijednostima”, poručuje MVEP. i ravnatelj arhiva Povijesnog muzeja Rijeke u Rimu. – Tijekom 1. svjetskog rata riskirao je život kad je iz aviona iznad Trsta bacao listiće u bojama talijanske zastave kako bi talijanskim građanima, tada u Austro-Ugarskoj, poslao poruku nade – kaže Micich. Hrvatski povjesničari s tim se ne slažu, posebice povjesničarka i muzeologinja Tea Perinčić, kustosica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka i autorica dviju izložbi o D’Annunziju, među kojima je i ona otvorena jučer pod nazivom “D’Annunzijeva mučenica”, dajući kontekst. – U Rijeci se rješavalo unutrašnje pitanje države koja je iz Prvog svjetskog rata izašla na strani pobjednika, ali s velikim ljudskim gubicima i velikim brojem ratnih veterana. Preusmjeravanje fokusa javnosti prema obećanim teritorijima i pravo na terre iredente, Alto Adige, Trentino, Furlaniju, Istru, Dalmaciju, omogućavalo je odvlačenje pažnje od socijalnih pitanja. S druge strane, talijanski iredentisti u Rijeci u Talijanskom nacionalnom vijeću zgroženi i pri pomisli da će morati živjeti s hrvatskim seljacima pohrlili su u zagrljaj „majčici Italiji“iako ni jedna talijanska povijesna tvorevina nakon Rimskog Carstva nije vladala ovim teritorijem. Kako službena Italija u to vrijeme ne može otvoreno prihvatiti “odmetnutu kćercu” Rijeku zbog mirovnih pregovora, tog se zadatka prihvaća Gabriele D’Annunzio. U Rijeku su s D’Annunzijem pohrlili veterani, pustolovi, libertini, svih političkih, seksualnih i drugih orijentacija. Na taj se način stječe dojam da je Rijeka svijetla točka slobode – citta di vita – u odnosu na ostatak pomračenog svijeta zadojenog liberalnim kapitalizmom i imperijalizmom – kaže povjesničarka. No dojam vara. D’Annunzijev je cilj bio jedino da svojoj domovini Kraljevini Italiji, jer on je u tom smislu konzervativan, njega mase i socijalna prava ne zanimaju, osigura dodatni životni prostor.

Oštre reakcije

– On sam, kao što će argumentirati mnogi, nije bio fašist, ali ako već nije bio član fašističkog pokreta, bio je njegov zloguki prorok. Citiram američku povjesničarku Dominque Kirchner Reill: „To nije ništa drugo nego slavlje čovjeka koji je poticao rat, kojem se gadila parlamentarna demokracija i koji je Slavene doživljavao kao stvorenja tek malo razvijenija od majmuna; čovjek koji je podržavao ideje o Jadranu kao isključivo talijanskom moru i poticao proširenje talijanskog životnog prostora na Dalmaciju, Istru, Crnu Goru, Albaniju, Libiju.“Slaviti D’Annunzija znači slaviti šovinizam, nacionalizam, imperijalizam, sve ono na čemu se ne zasniva suvremena Europa, sve ono što smo trebali za sobom ostaviti u 20. stoljeću kojem kao otpadak pripada i političko djelovanje tog čovjeka i svih onih koji su ga u mnogo čemu slijedili i oponašali – zaključuje Tea Perinčić.