Dogodilo nam se ono najgore, osuđeni smo na Hrvatsku!

Miran Kurspahić, Dean Krivačić i Sven Jakir publici će u MSU predstaviti domoljubno-nogometno-sakralni nastavak predstave “Žrtve zemljopisa” koja je godinama igrala u Teatru &TD

Riječima “hvala im, hvala im, puno im hvala” završava molitva zahvale Ministarstvu kulture, ministrici kulture i Uredu za kulturu, koji je svoje povjerenje stavio u sigurne ruke Vijeća za kazališnu djelatnost dodijelivši ovoj predstavi zavidnu svotu koja je i omogućila da Miran Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić ove nedjelje u 20 sati stanu pred publiku u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti.

Ironično, autoironično ili jednostavno duhovito, u novoj inkarnaciji “Žrtava zemljopisa”, ovog puta pod nazivom “Žrtve za život”, spomenuti trojac nakon deset godina ponovno se obračunava s kulturnim, pop-kulturnim i političkim apsurdima kojima smo okruženi u Lijepoj Našoj Hrvatskoj. “Žrtve zemljopisa” nastale su i sedam sezona doživjele u sada gotovo propalom Teatru &TD.

– Naslov predstave označuje vrstu kulturnog kompleksa, kompleksa habsburških konjušara kako što ga je Krleža lijepo opisao. S jedne strane imamo to zastarjelo uvjerenje o tome gdje pripadamo, a s druge strane nesklad toga s ovom geografskom pozicijom u kojoj se zaista nalazimo i onime gdje mentalno smatramo da se trebamo nalaziti. Mitteleuropa je nedosanjani san svih Hrvata, a realno se i dalje nalazimo na Balkanu, što god tvrdili. Postoji činjenično i postoji stanje subjektivnog razmišljanja koji su u koliziji... Iz te kolizije nastaje kompleks i taj kompleks smo nazvali “Žrtve zemljopisa” – kaže nam Miran Kurspahić, redatelj “Žrtava” koje su, kao i njegove prethodne predstave, nastale u kolaboraciji s dramaturginjom Ronom Žulj.

Prve “Žrtve” su se prije deset godina bavile tada najaktualnijom temom, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, pitanjem identiteta, pripadanja, prilagođavanja i adaptacije tog istog identiteta kako bi se nekome svidjeli, a i da bi se nekome uspjeli prodati.

Žele da ih zabrane?

– Predstava je bila namijenjena stranoj publici, izvodili smo je na raznim europskim festivalima i igrali smo je na engleskom jeziku. Ispod su išli titlovi, francuski, talijanski, njemački i titlovi u bojama “crven, bijel, plav”. To smo napravili kako bismo pokazali da smo mi Hrvati, da vide da smo prilagodljivi i prilagodit ćemo se svakome – govori nam Dean Krivačić.

Jedno desetljeće je, slažu se sva trojica, sasvim fino vrijeme da se napravi neka retrospektiva, da se kroz “Žrtve” ponovno obrade gorući društveni problemi, da se sagleda što se u deset godina dogodilo s društvom kao takvim, ali ovog puta, nakon ostvarenja stoljetnog sana o ulasku u Europsku uniju koja nas je, kažu, metaforički sažvakala i ispljunula.

– Dogodila nam se najgora moguća sudbina – kažu sva trojica uglas – osuđeni smo na Hrvatsku. Moramo se svidjeti ni više ni manje nego Hrvatima. Hrvati su producenti, mecene su Hrvati, Hrvati su u ovim silnim desnim institucijama koje nam daju novac. A što to znači za umjetnost? – Moraš biti podoban, ne smiješ govoriti svoje mišljenje, pogledaj samo Mirana, on je još u Hrvatskoj, ali rijetko tko ga zove. Oliver Frljić je doslovno zabranjen, proskribiran, nijedno ga se kazalište ne usudi zvati jer znaju da će to biti skandal, da mu Ministarstvo kulture i grad neće dati novac – tvrdi Krivačić. – Mi zapravo i želimo da nas zabrane – ubacuje se Sven Jakir, smijući se, ali Krivačić se ne slaže. – Mi se ovom predstavom zapravo ulizujemo hrvatskom društvu – nadovezuje se, dok se Kurspahić trudi objasniti efekt koji su zaista željeli postići.

– Ideja i prvih i drugih “Žrtava”, uz pitanje identiteta, isto se tako bavi predrasudama. Predrasudama koje mi imamo o drugima, koje drugi imaju o nama i našim predrasudama da oni imaju predrasude. U predstavi smo prikazali našu predrasudu o tome kakvi su ti Hrvati “koji odlučuju”. I mi u publiku upisujemo ulogu da je ona vladajuća struktura koja donosi odluke, da je publika ta kojoj se trebamo svidjeti. Iz tog razloga je predstava domoljubno-sakralno-nogometna. To je hrvatsko sveto trojstvo – govori redatelj.

No, kao što smo već mogli primijetiti na primjeru spomenutog gospodina Frljića, čini se da se prečesto susrećemo s problemom brutalno doslovnog shvaćanja umjetnosti koje zatim evoluira u duboku uvrijeđenost osobnih, građanskih, moralnih pa i vjerskih osjećaja u koje je grijeh zadirati, pa makar i kazališnom predstavom ili samo plakatom koji ju najavljuje. Poučeni tim iskustvom, pitali smo se, hoće li možda nekim gledateljima promaknuti poanta i hoće li teška autoironija ove predstave izazvati bijes i negodovanje zabrinute javnosti.

Kriva interpretacija je dobra

– Ta će ironija možda proletjeti nekome pored glave. Ne treba podcijeniti ljudsku glupost, pa ne smijemo isključiti to da će netko cijelu predstavu shvatiti doslovno. Onda ćemo možda doista biti na konju, možda ćemo imati mecene u obliku Crkve, koja je apsolutno glavna pokretačka snaga u nas, pogotovo što se tiče novca, umreženosti, pa u krajnjoj liniji sad su i u politici su sad vrlo otvoreno prisutni. Tako da, ako nas netko i krivo interpretira, dobro će nas interpretirati – kaže Kurspahić.

Ono, što će, vjerujemo, zaista mnogima proletjeti pored glave jest da je ovo jedan od najdomoljubnijih uradaka recentne hrvatske umjetničke produkcije. Jer, postoji li bolji način da iskažemo svoje domoljublje i volju za poboljšanjem ovog malenog kutka svijeta u kojem živimo, nego tako da u njemu ostanemo, identificiramo probleme koji nas muče, kritiziramo ono trulo u njemu, radimo i trudimo se neumorno napraviti ga boljim mjestom, boriti se za umjetnost i pogotovo onu umjetnost koja nas šamara ravno u lice onim stvarima koje su nam najneugodnije?