Ima li lijeka u Voćinu? Trenutačno nema, jer najbliža ljekarna je u 30 km udaljenoj Slatini
Reportaža iz sela ponad Slatine nad kojim se i danas kovitla prošlost, a koje je pažnju javnosti privuklo kada je na nedavnoj proslavi dana općine odjeknuo pozdrav ‘za dom spremni’. Kakva je ovdje svakodnevica, od čega i kako se živi, iseljava li se, vode li se nacionalne bitke, koja je prava slika mjesta
Triput im se više mještana rodi nego što ih umre - svijet ih ugleda 35 do 40, a premine 10 do 12 na godinu. Vrtićem trčkara 25-ero mališana, a za upis postoji i lista čekanja pa upravo grade još jedan, s istim kapacitetom. I ne sumnjaju, ponosno će oni, da će i on biti krcat. Roditelji za vrtić, pak, izdvajaju 200 kuna na mjesec. To je Voćin, najmlađa općina u Hrvatskoj, i to prema dvama popisima stanovništva zaredom. Kilometrima kroz papučku šumu, neoskvrnutu prirodu koja oduzima dah, put vodi do Voćina. Dom je to za približno 2380 stanovnika. Njih 86 posto su Hrvati, manjim dijelom starosjedioci, a većim doseljenici iz Letnice s Kosova, dok je Srba 13 posto. Prije Domovinskog rata u voćinskim je selima prevladavalo srpsko stanovništvo. A rat se u tom kraju nikako ne može zaobići. Voćin je doslovce sravnjen sa zemljom i u Drugome svjetskom, i u Domovinskom ratu. U potonjemu mučki je ubijeno, zaklano i zapaljeno 47 hrvatskih civila. Da su sjene ratova nadvijene nad
tim mjestom, izašlo je na vidjelo i na proslavi Dana općine protekle subote, kada je Mato Bubaš, predsjednik Odbora za hrvatske branitelje Virovitičko-podravske županije, svoj govor završio pozdravom “za dom spremni”. Izazvalo je to pravi skandal jer je sporni pozdrav izgovoren i pred dožupanom iz redova srpske nacionalne manjine Igorom Pavkovićem koji je istoga trena, s još troje uzvanika srpske nacionalnosti, napustio sjednicu. – Tko je zaposlen, dobro mu je u selu jer imamo sve što nam treba, ali tko nema posao, naj... je! – “ispucavaju” odmah na prvu mještani kada ih se pita kako žive.
Nema ‘ženskih’ zanimanja
– To nas muči, ništa drugo! Rat je uništio poduzeća – dodaju. Dvadesetak je obitelji iselilo iz te općine od ulaska Hrvatske u EU, i to najviše u Njemačku, gdje kruh zarađuju u građevinskom sektoru. – Pretežno odlaze muškarci, dok njihove supruge i djeca ostaju u Voćinu. Dvotjedne su to migracije, dakle svaka dva tjedna dolaze kući za vikend pa se vraćaju na privremeni rad u Njemačku – prikazuje Predrag Filić, načelnik Općine Voćin.
– I Srbe i Hrvate muči isti problem, a to su radna mjesta. Budući da su mnogi otišli u Njemačku, uvidjeli su i drugu stranu priče: da se za isti posao može puno više zaraditi, pa je sada i za ona radna mjesta koja se kod nas otvaraju jako teško naći radnike. Poslove koje su prije tri, četiri godine radili za 4000 kuna u Voćinu mještani danas ne prihvaćaju, radije se odlučuju za München. Radi dobre zarade odriču se prisustva u obitelji, što ih najteže pogađa, no bili su primorani na taj korak jer financijska slika naših obitelji 2014. i 2015. nije bila baš bajna pa su otvaranjem granica rješenje problema pronašli u inozemstvu – nadovezuje se načelnik. Najviše poslova koji se nude na tržištu vezani su uz drvnu industriju i “muška” zanimanja pa se žene teško zapošljavaju. Općinska se vlast, stoga, fokusirala na zapošljavanje sumještanki. – Muškarce ćemo teško vratiti iz inozemstva, s obzirom na razliku u plaći, no ako im zaposlimo supruge, vjerujem da će dobar dio mještana ipak ostati u Voćinu – razmišlja on. Mirela Jaković mlada je majka dviju kćerkica, a njezin je stav o iseljavanju jasan.
– Nama je trenutačno dobro jer radimo i suprug i ja, a da jedno ostane bez posla, ne bismo ga lako ponovno našli. Tajnica sam u školi u Novoj Bukovici, mala je to škola, može se i zatvoriti, a on je automehaničar. No, ne bismo se selili, to nikako! – odlučno će ova 34-godišnjakinja. Pokazuje nam rukom na dvije trgovine, pekarnicu, liječničku i zubnu ambulantu, poštu, dva kafića, školu, vrtić...
– Jedino je ljekarna zatvorena od lipnja, pa po lijekove moramo u Slatinu, 30 kilometara dalje, a ja imam dvoje djece pa mi uvijek nešto treba – navodi ona. Matična osnovna škola je u samome Voćinu, a još s dvije područne u Humu i Ćeralijama, broji ukupno oko 270 učenika. Kada stigne vrijeme za srednju školu, nju upisuju u Slatini, Virovitici ili Osijeku.
– Do Slatine se voze autobusom, ali ako se školuju u Virovitici, jednostavnije im je tamo stanovati.
‘Rat u Voćinu nije završio samo u jednom segmentu, a to je da je ovaj kraj prije 1991. bio ekonomski jak. Rat je to promijenio, ugašeni su industrijski pogoni...’
Odškolovali smo dvoje djece, bilo je teško, danas Općina sufinancira prijevoz, no mi smo 2000. mjesečnu učeničku kartu do Slatine plaćali čak 900 kuna – prisjeća se mještanka Gordana Peić. Načelnik Filić ističe da, uz općinsku subvenciju, roditelji za kartu izdvajaju 115 kuna mjesečno. Stipendiraju sve studente s 500 kuna, a taj će iznos uskoro povisiti na 800. Predrag Filić član je HDZ-a, no za načelnika su ga birali, naglašava, i Hrvati i Srbi.
– U posljednjih 27 godina ne pamtim međunacionalne sukobe. Doista se mirno živi, s obzirom na ratna zbivanja 1991., kada je ubijeno 47 Hrvata. Ako se nešto sitno i dogodi, iskoristi se u krive svrhe, ali mi na terenu, i Hrvati i Srbi, znamo što je iza toga sukoba – rezimira Filić.
– Rat u Voćinu nije završio samo u jednom segmentu, a to je da je ovaj kraj prije 1991. bio doista ekonomski jak. Rat je to promijenio, ugašeni su industrijski pogoni, srušene su obiteljske kuće, puno se javnog kapitala kasnije potrošilo na stambeno zbrinjavanje, ali to je bio lijep projekt koji je sačuvao život u Voćinu. Jer, ako nema radnih mjesta, pa ni krova nad glavom, sigurno ne bi nitko ostao. Što se tiče međuljudskih odnosa, postoje rane kod onih koji su izgubili obitelj. No suživot je apsolutno na visokoj razini, u vrtiću su djeca svih nacionalnosti i ne vidim da itko kod kuće uči djecu mržnji prema drugim nacijama. Sve nas tišti isti problem, kako sačuvati i jedne i druge, da ostanu, žive i grade u Voćinu – poručuje. Iluzorno mu je, nastavlja, da građani rođeni 80-ih godina pričaju o ustašama i partizanima, kaže da su to teme za puno starije generacije. – Hrvatska je za mene počela kao suverena država 90-ih godina. Mato Bubaš je član HOS-a, ja članovima HOS-a to uvijek toleriram jer su pod tim znakom ratovali za našu državu. No bilo bi glupo da ja, koji sam 1980. godište, stanem za govornicu i takvo nešto kažem. Ne treba mlađe generacije time opterećivati, i oni koji žive od ideoloških tema i primaju plaće od 20.000 kuna, neka odu malo u realni sektor pa huškaju druge da pričaju o ustašama i partizanima. Onda će imati puni legitimitet, a ne da, na grbači poreznih obveznika i s dobrim primanjima, sole pamet staricama koje ne znaju kako će preživjeti mjesec – zaključuje načelnik.
Bogu iza nogu
– Mene nitko ne dira, a svi znaju tko sam i što sam. Nema fizičkih napada na nacionalnoj osnovi, vrijeđanja, psovanja, barem nije bilo do protekle subote i pozdrava “za dom spremni” – potvrdit će i Zorica Uskoković, jedina općinska vijećnica iz redova SDSS-a. Sjedila je i ona na svečanoj sjednici dok je Bubaš pozdravljao s govornice. Izašla je iz dvorane, ali i vratila se. – Da, ostala sam na sjednici, no ne bih o tome više govorila – presjeći će vijećnica, čija ruka u Općini podržava vladajući HDZ. Rođena je u Voćinu, preselila se 1991., kao djevojčica, u Srbiju i vratila se 2005. Suprug Damir rođeni je Županjac, a iz miješanog je braka - majka mu je Hrvatica, a otac srpsko-crnogorskih korijena. Oboje su bez posla, a roditelji su triju kćerkica. Žive od socijalne pomoći. Otkako se vratila, Zorica nije ni radila, dok je Damir zarađivao u pekarnici, u poljoprivredi, bavio se i meteorologijom...
– Sve sam činio samo da preživimo. Prodao sam 2007. farmu muznih krava, zbog katastrofalnog stanja u stočarstvu, pa sam napravio plastenik od 125 kvadrata. Osam godina odolijevao je vremenskim uvjetima, sve dok ga 2017. nije otpuhao vjetar brzine 135 kilometara na sat. Teško je – nadovezuje se Damir. Pita li ih se razmišljaju li o iseljavanju, odgovorit će uglas: “Uvijek, samo da nam se stvori prilika!” Upita li se njega kakav je suživot Srba i Hrvata, ne skriva gorčinu.
– Jako zategnut – njegov je dojam. – Sa svastikom na Poljudu 2015. počele su, sjećam se, međunacionalne netrpeljivosti i u Voćinu, i posvuda. Sve ono što se događa u hrvatskom Saboru, ali i u Srbiji, reflektira se na narod, i šteti nam. Poruke vlasti u sukobu su sa stvarnošću, ne gledaju se stvarne životne potrebe malog čovjeka, nego se gura nacionalizam iz prošlosti. Što nama treba NDH? Zašto nam treba antifašistička borba danas? Treba je poštovati, jer moja četiri strica su, kao partizani, ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Stric mi je bio zapovjednik cijele divizije na ovom području, sahranjen je u Beogradu s vojnim počastima 2002. A što sam ja doživio? Da od ove države tada nisam mogao dobiti putovnicu kako bih mu otišao na sahranu, iako sam rođen i živim u Hrvatskoj – govori on i počinje plakati.
– Sjene ratova uvijek su prisutne, i bit će, nažalost. Ali ja ne bih zbog toga otišla, već radi posla i bolje budućnosti za svoje kćeri – nadovezuje se Zorica. Za Voćin će ona reći kako ima puno potencijala. – Kraj je prekrasan, ali smo “bogu iza nogu”. Ništa ne mogu bez automobila, imam ga, ali u takvom je stanju da, kad zatvaram vrata, izgledam kao inspektor Draguljče. Da ima posla, bio bi tu raj! – kaže ona.
– Sve se može riješiti na normalan način, ali ne brisanjem prošlosti, rušenjem spomenika, isticanjem fašističkih parola... Branitelji se nisu borili za ovo što se događa, nego za jednaka prava – zaključuju Uskokovići. Hrvat Ivan Đuzel primjer je mještana s dubokim ranama kakve je spominjao načelnik Filić.
– Rat za mene neće završiti sve dok počinitelji ne budu odgovarali za zločine i nevine žrtve – poručuje. Vodi nas u dvorište crkve i pokazuje ime na spomeniku stradalima. – Marijan Đuzel, moj otac. Ubili su mi ga pred očima – započinje. Pet je godina za rata proveo u vojsci i policiji, a četiri je mjeseca bio zatočen u Humu. Izlaza nije bilo, priječila su ga minska polja.
Nitko nije plakao
– Oduzeli su mi auto i naredili da se javljam u štab. Sve sam ih poznavao, bili su mi radni kolege, igrali smo nogomet, posuđivali si novac, a odjednom su me vodili u zatvor, okretali glavu i nitko me više nije poznavao. Morao sam zakapati njihove mrtve, brati kukuruze za njih, sjeći drva, tovariti žito. Susjed me čuvao s “papovkom” da ne pobjegnem. Nije bilo hrane, pelena za djecu... – prikazuje on užas koji je preživio kao 24-godišnjak. Najtragičnija mu je bila noć na 13. prosinca 1991. – Otac i ja začuli smo pucnjavu pa smo izašli. Čim smo se vratili unutra, bacili su nam bombu kroz prozor. Bilo nas je 15-ak u kući. Izveli su nas na prag, djeca su počela plakati. Netko iz mraka, nisam vidio tko, rekao je: “Svi unutra, samo neka stari ostane”. Otac je ostao klečeći, čuo sam ga kako govori: “Radite od mene što god
hoćete, samo mi djecu ostavite” i pucanj. Šutjeli smo i čekali, nitko nije ni plakao. Prvo sam tatu unio u drugu prostoriju i prekrio po glavi, da ga djeca i žene ne vide, a potom smo pobjegli u praznu srpsku kuću. Uspjeli smo kasnije doći do Slatine – opisuje Đuzel.
– Nikada nisam imao problema ni s kime, ali Srbi za mene ne postoje. Vjera nas uči da oprostimo, ali da ne zaboravimo, a ja ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti – rezolutno će on. Što se života u Voćinu tiče, njemu nikada, reći će, nije bilo bolje. – Prije rata vozio sam fiću, sada imam novi automobil. Samo su ljudi obijesni pa neće priznati da im je dobro. Ne bih napustio Hrvatsku, pa makar pasao travu! Koliko je samo krvi proliveno, koliko smo dugo čekali svoju državu... – kaže. Useljiva obiteljska kuća u voćinskim se selima može kupiti već za 25.000 eura, i to novije gradnje. Božica Vuić doselila se iz Petrinje prije 16 godina, kada se zaposlila u školi.
– Meni je dobro, navikla sam se, kupila stan, našla dobre kumove, imam stalan posao, plešem u KUD-u... Automobilom sam za 20 minuta u Slatini, u Zagrebu se s jedne točke na drugu putuje i po sat vremena – uspoređuje Božica. Ne žale se ni kumovi koje spominje, Gordana i Vlado Peić. – Solidno živimo, supruga je u invalidskoj mirovini, a ja radim 35 godina u šumariji. Oboje djece nam je završilo fakultet, imamo automobil, kuću... – rezimira Vlado, inače branitelj i časnik HV-a, dok se u kotlu pred njim krčka domaći sok od rajčice.
– Živimo u suživotu s Hrvatima iz Letnice, Bačke, Bosne, Posavine... Plešemo zajedno u KUD-u, sve su to naša djeca. Zato se Voćin i održao, da je ostalo samo nas 400 Hrvata, ne bi bilo ničega – kažu nam supružnici Peić.
‘Poruke vlasti u sukobu su sa stvarnošću, ne gledaju se stvarne životne potrebe, nego se gura nacionalizam. Što nama treba NDH?’