Moderno ropstvo – ‘besplatan’, prisilan rad za otplatu duga u nedefiniranim rokovima
U Americi se upravo obilježava 400 godina otkad su prvi robovi stupili na Novi kontinent, a tamošnje se financijske institucije ispričavaju što im je u temelje utkana zloporaba ropskog rada
Gdje je rad prisila, tu je život robija, pisao je Maksim Gorki. Banaliziramo li citat, sloboda će izgledati još nedostižnija. Prepoznat će se svi oni koji rade zato što moraju, a ne zato što to žele. Neukusno i duboko hipokrizijski zloupotrijebljena izreka da rad oslobađa tad bi dobila potvrdu kroz krajnju destinaciju prema kojoj je vodila, no na dugu i radu za otplatu tog duga počiva – moderna ekonomska paradigma. U Americi se upravo obilježava 400 godina ropstva, i na sličan način na koji Vatikan već neko vrijeme traži oprost za zlodjela koja su napravljena pod izlikom širenja svetoga, tamošnje se financijske institucije ispričavaju što im je u temelje utkan ropski rad. Ropstvo je službeno ukinuto 1865., ali povjesničari upozoravaju da se do danas vuku repovi njegova ekonomskog utjecaja; od koristi koje su ostvarile financijske institucije i gospodarstvo do nejednakosti koje su se perpetuirano prenosile na potomke nekadašnjih robova. I nisu svi imali jednake šanse za „američki san“.
Prema nekim procjenama, u New York se slijevalo 40 posto svih prihoda s plantaža pamuka u SAD-u, kroz novac koji su zaradile financijske, brodarske i osiguravajuće tvrtke. Samo dvije ulice od Njujorške burze kupovali su i prodavali muškarce, žene i djecu, tu je bila jedna od najvećih tržnica robova u SAD-u. Robovi su sagradili čak i zid po kojem je ime dobio Wall Street. I oni koji su živjeli u zonama bez ropstva, ne samo u SAD-u, nego i njihovoj kolonijalnoj „majci“Velikoj Britaniji, rutinski su poslovali s vlasnicima robova i biznisima povezanima s ropstvom. Britanski i nizozemski doseljenici oslanjali su se na ropski rad kako bi utemeljili farme i nove gradove. Robovi su dovođeni
da rade na poljima pamuka, šećera i duhana, a usjevi koje su brali slani su u Europu ili sjeverne kolonije i ondje prerađivani u gotove proizvode. Njihovom su prodajom financirana nova putovanja u Afriku kako bi se priskrbilo još robova i transportiralo u Ameriku.
Prljavi novac
Ova je trojna koncepcija bila vrlo profitabilna za investitore. Vlasnici plantaža zaduživali su se za kupnju brodova, robe i ljudi, a njihov je dug prodavan na tržištima kapitala, primarno u Londonu. Kasnije, u 19. stoljeću, američke banke i južne države prodavale su vrijednosne papire koji su nastali u procesu financiranja širenja plantaža robova. Da bi se smanjio rizik kojem su se vlasnici izlagali tijekom prisilnog dovođenja ljudi iz Afrike u Ameriku ugovarane su police osiguranja. Štitile su od rizika potonuća broda i gubitka robova. Neke od najvećih osiguravajućih kompanija u SAD-u: New York Life, AIG i Aetna prodavale su police po kojima je vlasnicima robova isplaćivana naknada ako su robovi koje posjeduju ozlijeđeni ili ubijeni. Američko gospodarstvo razvijalo se do sredine 19. stoljeća na izvozu sirovine pamuka: na to se odnosilo više od polovice američkih isporuka. Ono što nije prodano u inozemstvu poslano je u mlinove u sjevernim državama, uključujući Massachusetts i Rhode Island, da bi se pretvorilo u tkanine. Prljavi novac koji je tako zarađen nije se držao u madracima: banke su ga čuvale kao depozite, a robove definirale kao imovinu pri procjeni bogatstva svojih klijenata. Posljednjih godina američke su se banke javno ispričale za ulogu koju su igrale u ropstvu. JP Morgan Chase, najveća banka u SAD-u, priznao je 2005. da su dvije njegove podružnice, Citizens‘ Bank i Canal Bank u Louisiani, prihvaćale robove kao kolateral. Ako su vlasnici plantaža kasnili s otplatom kredita, banke su preuzimale vlasništvo nad robovima. Nisu jedini. Banke iz kojih su poslije nastale i Citibank, Bank of America i Wells Fargo također su na popisu američkih financijskih kompanija koje su imale koristi od trgovine robljem.
– Ropstvo je bila izuzetno važna činjenica američke ekonomije – slaže se Sven Beckert, profesor američke povijesti na Sveučilištu Harvard. Čak i gradovi koji nisu imali veliku ulogu u trgovanju robovima, poput Bostona, ostvarivali su koristi od poslova povezanima s eksploatiranjem robova. Trgovci Nove Engleske zarađivali su prodajući drvo i led na jugu i Karibima. Zauzvrat su sjeverni trgovci kupovali sirovi pamuk i šećer. Tvornice tkanina u Novoj Engleskoj igrale su ključnu ulogu u američkoj industrijskoj revoluciji, ali njihova opskrba pamukom
dolazila je s juga koji se oslanjao na robove. Brendovi poput Brooks Brothersa, najstarijeg proizvođača muške odjeće u SAD-u, kao sirovinu su koristili pamuk s juga. Domino šećerana, nekada najveća američka rafinerija šećera, prerađivala je šećernu trsku s plantaža robova. Američke željeznice također su imale koristi od novca zarađenog kroz poslovanje robovlasnika. Na jugu su vlakovi izgrađeni posebno za prijevoz poljoprivrednih dobara koje su uzgajali robovi, a bili su i radna snaga za gradnju pruga.
Cikličke krize
Neki znanstvenici čak tvrde da se na poslovanju s robovima zasniva i funkcioniranje modernog računovodstva. Povjesničar Caitlin Rosenthal ukazuje na to da su vlasnici robova tijekom vremena deprecirali zabilježenu vrijednost robova u praćenju troškova. Tijekom stoljeća i pol otkad je u SAD-u ukinuto ropstvo, zakoni koji su spriječili bivše robove i njihove potomke da se potpuno angažiraju u američkoj ekonomiji oblikovali su zemlju. Nakon građanskog rata, isplaćivane su naknade za oslobođene robove. Donesen je niz zakona kojima su ekonomski i politički obespravljeni bivši robovi, što je dovelo je do mnogih aktualnih nejednakosti. Čak je i sada u politici to aktualna tema. Senator New Jerseya, Corey Booker, demokratski kandidat za predsjednika, dao je prijedlog zakona o osnivanju odbora koji bi razmatrao kako se mogu isplatiti reparacije potomcima nekadašnjih robova. Mnogi demokratski kandidati podržali su ideju, ali su ankete pokazale da je većina Amerikanaca protiv toga. Na globalnoj je razini ropstvo zabranjeno UN-ovom Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948., u Europi Europskom konvencijom o ljudskim pravima iz 1950. Formalno se ropstvo definira kao odnos među ljudima, grupama ljudi ili narodima temeljen na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj ili vjerskoj ovisnosti i pokornosti. Jedno od glavnih obilježja mu je prisilni rad. Procjenjuje se da, unatoč tome što je to s onu stranu prava, više od 30 milijuna ljudi u svijetu još žive kao robovi. Uzmemo li prisilni rad kao jednu od njegovih odrednica, brojka je puno ekstenzivnija, ali nesloboda osobnih izbora kao osnovna premisa danas ga svrstava u nove oblike društveno-ekonomskih odnosa u kojima građani rade besplatno, a nekad i prisilno, kako bi otplatili dug, u nedefiniranim vremenskim rokovima. To je istodobno i definicija dužničkog ropstva. Dug, koji je primarno zamišljen kao generator nove vrijednosti, postaje tako sredstvo oduzimanja nečije vrijednosti: imovine, radnog potencijala, a u konačnici i zdravlja i života. Zaduženje kućanstava, pa i država, stavlja ih u odnos ovisnosti i ukida im prostor slobode i prava. Podržava se specifičan model neuravnoteženog rasta utemeljenog na dugu i potrošnji te krajnja financijalizacija. Krediti u krizama, koje ciklički generira friedmanovski neoliberalni ekonomski model, postaju nenaplativ dug koji zadužene dovodi do gubitka imovine, a time i slobode. Pritom i dalje ostaju dužni, prisiljeni „ad infinitum“raditi samo da bi otplatili teret koji eksponencijalno uvećavaju kamate, troškovi koji vlasnici duga imaju kroz napore da ga naplate, a u hrvatskom postupku prisilne naplate, na dugu zarađuju i odvjetnici, javni bilježnici, Financijska agencija, agencije za naplatu potraživanja... Globalno najveća emisija novca u optjecaju, ona koju kreiraju poslovne banke, zasnovana je na dugu – na kreditima. Tako se discipliniraju, ne samo građani, nego i države: kroz javni dug financijska tržišta smanjuju prostor za javne politike, nad vladama visi Damoklov mač povećanja troškova otplate... I na upravljanju javnim dugom se zarađuje: uvode se derivati, indeksirane obveznice... Posljedica aktualnog koncepta neoliberalne ekonomije krajnja je nejednakost koja je već ugrozila i one koji su se na njoj obogatili te su je nedavno krenuli, zasad formalno, u korijenu preispitivati. Izjavu o korporativnoj svrsi potpisalo je 180 čelnika najvećih američkih kompanija, Business Roundtable grupe, u kojoj je i po ropskoj prošlosti poznat spomenuti JP Morgan Chase: u njoj se izrijekom navodi da je korporativna Amerika odgovorna za pružanje ekonomskog blagostanja, da parafraziramo neuspješnu krilaticu iz hrvatske stvarnosti – „svima, a ne samo njima“. Je li to početak humanizacije ekonomije ili samo umiveno lice ropske hegemonije – pitanje je sad!
JP Morgan Chase priznao je da su njegove podružnice Citizens‘ Bank i Canal Bank prihvaćale robove kao kolateral. Za kašnjenje s otplatom preuzimale su vlasništvo nad robovima