‘Ne cijepiti dijete je vaša sloboda? OK, onda se spremite na slobode i bolesti svijeta iz 18. stoljeća’
Živimo u civilizaciji i koristimo ono što donosi: pitku vodu, promet, struju, mobitele, računala. No uz to pravo dolazi i dužnost da tu civilizaciju ne ugrožavamo
Tek što je ugledao svijet, dječak Noa postao je internetska zvijezda i, kako je to odlučio prvenstveno njegov otac Ivan Pernar, borac protiv cijepljenja. Osvanula je, odmah po izlasku iz rodilišta, i Facebook-stranica “Mali Noa koji nikad nije cijepljen” s približno 4000 pratitelja. Mjesto je to na kojem roditelji ispisuju posljedice koje je, kako vjeruju, cjepivo ostavilo na njihovoj djeci. Priče su to koje su, bez pretjerivanja, izazvale paniku u društvu. Iako one mahom nemaju službenu medicinsku potvrdu, uvjerenja pojedinaca nadmašila su znanost. Cijepljenje je djece u Hrvatskoj obvezno. Odbiju li ga, roditelje se kažnjava s 2000 kuna jer se to smatra zanemarivanjem djeteta – uskraćivanjem njegova prava na najvišu zdravstvenu skrb, zbog čega je zakonski moguće i oduzimanje djeteta iz obitelji. U vremenu smo pak relativiziranja. Standardi se postavljaju preko društvenih mreža, redovito bez ozbiljnijeg preispitivanja vjerodostojnosti. Nameće se stoga pitanje – dokle sežu slobode i kamo je (nestala) odgovornost?
Trajne posljedice
– Kada odluče ne cijepiti svoje dijete, roditelji to čine iz najbolje namjere, iz ljubavi koju iskazuju i time što savjete o djetetovu zdravlju traže na više strana: od liječnika, na internetu, u tiskovinama, od susjeda i prijatelja, pa i od marginalnih političara koji svoje medicinsko neznanje koriste za političku samopromociju. Medicinsko-etički gledano, roditelji koji iz bilo kojeg razloga odbijaju zaštititi ili liječiti svoje dijete od bolesti i iskreno su uvjereni da time čine dobro, to svoje uvjerenje temelje na dvije pogrešne premise: jednoj da roditelj o medicini i zdravlju svojega djeteta zna više i bolje od znanosti i drugoj da je dijete vlasništvo roditelja koji zato imaju pravo o djetetu donositi odluke po svojem osjećaju, pa bile te odluke i pogrešne. Međutim, pravo djeteta na zdravlje važnije je od svih individualnih mišljenja, osjećaja i uvjerenja. Osobno, na svoju djecu od rođenja gledam kao na samosvojne i nipošto ih ne smatram “svojim” u smislu da u njihovo ime smijem donositi i štetne odluke – započinje dr. Igor Berecki, pedijatar u KBC-u Osijek. Djeca su individue za sebe, ističe, roditelji nisu njihovi vlasnici, nego skrbnici, a skrbništvo podrazumijeva i odgovornost.
– Kao što je liječnik odgovoran za svoj rad, a farmaceut za kvalitetu svojega proizvoda, tako i roditelj ima i zakonsku i ljudsku, moralnu odgovornost za zdravlje svojeg djeteta. Pogrešna odluka u vezi zdravlja djeteta može ostaviti trajne posljedice i zato je važno da civilizirano društvo pruži podršku obitelji i zaštiti djetetovo pravo na zdravlje. I mi sami, koliko god to ne voljeli, kao roditelji moramo znati postaviti granice svojoj djeci: što se smije i što je dobro, a što se ne smije jer je opasno i nezdravo. Granice – iako nekada sputavaju, daju sigurnost i više pokazuju roditeljsku brigu i ljubav nego izostanak zabrana i obaveza. Isto tako i sloboda odlučivanja o cijepljenju treba biti prepuštena roditeljima onoliko koliko i odlučivanje o bilo kojoj dobrobiti djeteta. A znanost (ne baba ili susjeda, ne internet ili YouTube, ne političar amater) dokazano je i provjereno jasna: cijepljenje je jedna od najvećih dobrobiti medicine – poručuje naš sugovornik. Njegov je stav ujedno i zajednički stav skupine autora, odnosno liječnika, biologa, imunologa, pravnika, roditelja, okupljenih oko grupe “Cijepljenje/ vakcinacija”. Svaka sloboda, naglašava Berecki, prestaje tamo gdje počinju sloboda i prava drugih, a svako pravo nosi obaveze.
Istine i zablude
– Živimo u civilizaciji i koristimo ono što nam ona donosi: pitku vodu, promet, struju, mobitele, računala. No, uz pravo na život u civilizaciji dolazi i dužnost da tu civilizaciju ne ugrožavamo: živimo u zajednicama – gradovima, radnim mjestima, školama, vrtićima, plodnom tlu za širenje mnogih bolesti koje se mogu jednostavno i u velikoj mjeri posve bezopasno spriječiti cijepljenjem. Liječnike se zadnjih godina portretira u negativnom svjetlu, kao ljude bez osjećaja koji su tu tek zato da odrađuju poslove farmakomafiji. No upravo liječnicima je najteže gledati roditelje koji odbijaju cijepiti djecu jer su zaluđeni pričama raznih prodavača magle koji ih namjerno straše, a ta odluka njihovu djetetu i drugoj djeci može uzrokovati nepotrebnu patnju, gubitak zdravlja, pa i invalidnost – navodi. Ukupno ljudsko znanje, dodaje ovaj pedijatar, preveliko je za jednog čovjeka i nitko nije stručnjak za sve. Za to postoji, podsjeća on, znanost.
– Svi volimo imati prava i uživati u dobrobitima demokracije. No znanost nije demokratska, ona ne
‘Znanost (ne baba ili susjeda, ne internet ili YouTube, ne političar amater) dokazano je jasna: cijepljenje je jedna od najvećih dobrobiti medicine’
Rješenje je u razvoju političke, znanstvene, medijske pismenosti koje bi pojedincima trebale omogućiti razlikovanje utemeljenih i neutemeljenih tvrdnji, kaže Željko Pavić
Pravo djeteta na zdravlje važnije je od svih individualnih mišljenja, osjećaja i uvjerenja. Djeca nisu vlasništvo roditelja IGOR BERECKI pedijatar
To što se pojedincu dogodilo, ako ima neko negativno iskustvo, ne može biti mjerilo na temelju kojeg ćemo srušiti cijeli sustav i reći da to ne valja MIRJANA NAZOR psihologinja
Ljudi se radije ponašaju kao u supermarketu, uzimaju ono što im odgovara, a odbacuju ono što nije u skladu s njihovom slikom svijeta ZVONIMIR PARAĆ sociolog
uvažava nečije “ja mislim” ili “ja osjećam”, nego traži, provjerava i nudi dokaze. A za zdravlje djeteta važni su dokazi – naglašava. Sociolog Željko Pavić kaže kako je u demokratskim društvima nemoguće na bilo koji način, osim u iznimnim situacijama, formalno sankcionirati one koji istinu ne govore, čak i onda kada sumnjamo da je iznošenje neistina namjerno. – Prije svega, povijest nas uči i da današnje istine mogu postati sutrašnje zablude i obrnuto, stoga je sloboda govora skupa s njezinim ponekad neugodnim posljedicama sastavni dio liberalno-demokratskih društava, bez nje nije moguća učinkovita zaštita temeljnih prava pojedinaca i grupa, ali i promišljanje društvenih pitanja i vrijednosti. Izuzetak su tek one situacije kod kojih je zlonamjerni govor prouzročio negativne posljedice za nekoga, no čak i tada se mora dokazati zla namjera te jasna i neposredna veza između govora i posljedica koje su zbog njega nastupile. U konačnici, netko može iznositi neistine u dobroj namjeri, čvrsto vjerujući da govori istinu i da je u pravu. Velika i sustavna odstupanja od ovoga načela neizbježno vode do autocenzure, represije i totalitarnih društava koje smo imali priliku vidjeti tijekom 20. stoljeća – upozorava dr. sc. Željko Pavić, profesor na Katedri za sociologiju pri Filozofskom fakultetu u Osijeku. U idealnoj situaciji, dodaje, istina se stvara u javnoj komunikaciji u kojoj svi akteri imaju pravo na iznošenje mišljenja i u kojem pobjeđuju mišljenja koja iza sebe imaju najjače dokaze i argumentaciju.
– Stoga mislim da je rješenje, koliko god to izgledalo idealistički i koliko god dosadašnja iskustva upućivala na sizifovsku narav takvih pokušaja, u razvoju političke, znanstvene, medijske i drugih vrsta pismenosti koje bi pojedincima trebale omogućiti razlikovanje utemeljenih i neutemeljenih tvrdnji, kao i kvalitetnu procjenu vjerodostojnosti osobe koja iznosi neke tvrdnje. U današnjoj kakofoniji različitih mišljenja i vremenu cinizma “postistine”, u kojem očite neistine besramno iznose neki od vodećih svjetskih političara, taj cilj nije lako dostignuti – zaključuje profesor Pavić.
Povijest bez lijeka
Da je ključ u edukaciji stanovništva i kod nas često zanemarenoj medijskoj pismenosti, složit će se i kolega mu sociolog Zvonimir Parać. – Sloboda pretpostavlja slobodnu volju u mišljenju i djelovanju u skladu s vlastitim vrijednostima i načelima. Ono što se kažnjava najčešće su ona djelovanja pojedinca koja ugrožavaju druge. Dakle, granica slobode upravo je u djelovanju koje šteti drugima – objašnjava Parać.
– Da bi neko djelovanje bilo ispravno, moramo postaviti pitanje: što bi bilo kada bi svi tako činili? Što bi bilo kada bi svi odbili cijepljenje? Vratili bismo se 200 godina unatrag i svakodnevica bi nam postale bolesti za koje većina nas ne zna kako izgledaju ni koji su im simptomi. Mi ne moramo zamišljati što bi bilo kada bi ljudi u tom slučaju imali pravo izbora, znamo što se u povijesti događalo bez cijepljenja – iznosi on. Pojavom interneta, nastavlja, dolazi do poplave različitih podataka koje je nemoguće procesuirati. Građani te kontradiktorne podatke često kritički ne vrednuju, ne provjeravaju izvore.
– Radije se ponašaju kao u supermarketu, uzimaju ono što im odgovara, a odbacuju ono što nije u skladu s njihovom slikom svijeta. Dio ljudi izgubio je povjerenje u znanost. Racionalnost, dokazivost, provjerljivost podataka kao neki od temeljnih postulata znanosti bivaju zamijenjeni različitim iracionalnim teorijama tzv. teoretičara zavjere – podcrtava. Ljudi više čitaju Facebook-statuse i objave nego bilo koju drugu literaturu. I danas i nekad bilo je važno ne što se kaže nego tko kaže, samo što je taj netko, uspoređuje Parać, “nekad bio stručnjak i školovana osoba, a danas često osoba sa što više pratitelja”.
– Znanost nije savršena i sve se u znanosti temelji na omjeru korisnosti i štetnosti. Lijekovi imaju svoje nuspojave, ali na tržištu su upravo zato što im je korisnost veća od štetnosti. Kada se taj omjer okrene, lijek se povlači s tržišta. Upravo zbog toga ljudi su skloni generaliziranju – kaže sociolog Parać. Psihologinja dr. sc. Mirjana Nazor ističe kako uopće nema dileme o važnosti slobode pojedinca i o tome da je treba poštovati. – Međutim, kada pokušamo definirati koje su granice te slobode, onda se nećemo baš tako lako svi složiti. Teoretski gledano, svi ćemo kazati “moja sloboda ne bi trebala štetiti nikome”. No meni se može učiniti da ono što radim ili govorim nikome ne šteti, ali se nađu pojedinci koji kažu kako se loše osjećaju zbog mojih stavova. Gdje tu postaviti granicu i reći “stani, ne možeš dalje”, mislim da je to vrlo teško i osjetljivo. Ne znam tko je uopće pozvan definirati te granice – obrazlaže ona. Morat ćemo u budućnosti, uvjerena je, naći konsenzus da svatko od nas bude toliko odgovoran i spreman zaustaviti se u iznošenju stavova ili u ponašanju kada se netko drugi osjeti ugrožen. A odakle uopće potreba da se sve relativizira?
– Tu ulazimo u pitanje individualnosti i individualizma, što su dvije različite stvari. Individualnost znači posebnost. Ali individualizam znači da ja postajem mjerilo svega pa ja određujem standarde za sebe, a trudim se i za druge, ako će me slušati. Tu jednostavno nastupa ta relativnost, više ne postoji neka ustaljena ljestvica u kojoj ćemo svi, ili skoro svi, prihvatiti i misliti da je to nešto što vrijedi poštivati, nego će svatko krojiti svijet prema svojim potrebama i željama. I onda smo, jasno, u kaosu i anarhiji – rezimira ona. Što se tiče konkretnog slučaja Pernar, kaže kako joj je jasno da postoje roditelji s neugodnim, pa i dramatičnim iskustvima s cijepljenjem djece.
– Međutim, pa svi znamo da je uvijek moguć mali postotak neuobičajenih reakcija i loših posljedica. Ali to što se pojedincu dogodilo ne može biti mjerilo na temelju kojeg ćemo srušiti cijeli sustav i reći da to ne valja. Ja imam pravo, naravno, izreći svoje mišljenje, da je moje dijete dobilo cjepivo i posljedice su takve, ne treba to skrivati. No to ne znači da ću zbog svog pojedinačnog slučaja agitirati da nijedno dijete na svijetu ne treba cijepiti – zaključuje dr. sc. Nazor.