Ivan Vidić je nemilosrdni literarni kirurg koji ne poznaje zabranjene teme ni likove
Knjiga na stolu
Jedan od vodećih hrvatskih dramatičara (koji je na hrvatskim pozornicama, pogotovo onim najreprezentativnijim ipak premalo prisutan) Ivan Vidić već je u prošlosti dokazao da je i vrsni i razigrani prozaik. Krajem prošle godine zagrebački mu je Hena com objavio zbirku priča “San od tisuću ljeta” u kojima se Vidić ponovno dokazuje kao nemilosrdni literarni kirurg koji ismijava, ironizira i propituje hrvatsku stvarnost bez ikakvih uljepšavanja ili glorificiranja. U tom svom gotovo rušilačkom pohodu na hrvatski društveni itekako kontroverzni i zbunjeni supstrat Vidić se ponovno afirmira kao jedan od najvećih kritičara hrvatskog mainstreama i to ne samo u politici i ekonomiji, nego i u kulturi i obrazovanju, dakle općenito u cijelom društvu koje trenutačno živi neku čudnu simbiotičku vezu s načetom Europskom unijom iz koje su prvi skeptici već pobjegli na sigurno. Vidićeva zbirka kratkih priča, ali i novela započinje distopijskim šamarom u lice koji itekako boli (radi se o priči “Stanje nacije”), a završava pravim malim živopisnim krimićem iz velegradskog predgrađa (“Dnevnik jedne jajare”) koji bi bio idealan predložak za, primjerice, film pokojnog Zorana Tadića. U tom napetom haiku krimiću napisanom u obliku dnevnika Vidić se dokazuje kao tehnički superioran pisac kojem nije strana žanrovska literatura niti totalno realistično pisanje, dok se u “Stanju nacije” Vidić predstavlja kao pisac sofisticirane, zahtjevnije literature koju se ne može čitati i procjenjivati na prvu loptu. A između te dvije svojevrsne krajnosti, urednica Tanja Tolić smjestila je niz Vidićevih proznih uradaka različitih dometa, ali i brutalne duhovitosti u kojima se autor bavi vrlo različitim temama pa tako i Akademijom znanosti i umjetnosti, hrvatskom političkom samostalnošću, tisućgodišnjom hrvatskom uljudbom, hrvatskim povijesnim mitovima i hrvatskoj mitomaniji, hrvatskim masonima i udrugama... Bavi se Vidić i puno osjetljivijim muško-ženskim pitanjem (i to u priči “Muško pismo”) koje je itekako zaoštreno i to i bez čuvene
“San od tisuću ljeta”, Istanbulske konvencije, jer su žene već duže vrijeme postale ravnopravni suparnici muškom rodu koji je milom ili silom ipak morao sići sa svog višestoljetnog pijedestala i to barem u onom dijelu svijeta u kojem su na vlasti liberalni kapitalisti. Neke Vidićeve pripovijetke ipak su samo više ili manje humoristične dosjetke koje su mogle biti i temeljitije razrađene (primjerice priča “Pristupni govor” u kojoj se bavi prijmom u Akademiju znanosti i umjetnosti novog akademika čija je jedina referenca to što je pijanac i to u novoosnovani Razred za etile i etilne alkohole), a neke plešu na rubu tzv. roto-literature (priča “Starac S Planine” u kojoj autor prilično zorno i upućeno, gotovo publicistički opisuje zagrebačku mafijašku svakodnevicu). Osobno su mi najdraže priče u kojima Vidić svakodnevicu rasteže do apsurda, kao što je to slučaj u priči “Sakupljanje kišnice”, “Ljubav u parku” ili “Kod doktora”, te napose u priči “Banda Velikog Petka” u kojoj groteski ponovno daje i već spomenuto distopijsko ruho. Ili priče u kojima se pretvara u ratobornog i nepomirljivog satiričara kao u pričama “Rudarski kanarinac”, “Čvarci i pivo” i “Kupusar” ili u odličnoj priči “Sitrep”. Posebna tema Vidićeva interesa su neshvaćeni umjetnici, među njima i ljepuškasti pjesnik Ivić koji je junak u dvije priče iz ove zbirke, a zanimljivo je da se u priči “My first austerity” nalazi i lik današnje njemačke kancelarke Angele Merkel koju autor smješta u špijunski kontekst i u jedan zagrebački ženski samostan iz kojeg kao imigrantkinja iz Istočne Njemačke u ona danas već temeljito zaboravljena komunistička vremena prodaje rakiju koju proizvode časne sestre uvijek žednim purgerima. Ivan Vidić sigurno je jedan od najmaštovitijih pisaca suvremene hrvatske literature koji se voli poigravati žanrovima, ali ne voli robovati žanrovskim ni bilo kakvim drugim, pa i onim literarnim pravilima. U pričama ukoričenim u zbirci “San od tisuću ljeta” stoga se osjeća i žanrovska, ali i kvalitativna razbarušenost i opuštenost te stalni rugalački naboj koji autor niti može niti želi kontrolirati.