Istinite laži napetije i draže od dosadne stvarnosti?
Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.
No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni. Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.
Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoć
na žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.
Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti. Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada. Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.
Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.
To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.
Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”
To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.