Jesu li HOS Keleminec, Skejo i ‘za dom spremni’ ili ratnici iza kojih nema repova ratnih zločina?
Pripadnici “vojnog krila” HSP-a prvi su naoružani i 1991. prvi krenuli u obranu od velikosrpske agresije, ali zbog obilježja koja su veličala ili podsjećala na režim NDH, Tuđmanu su bili uteg u stjecanju hrvatske samostalnosti pa ih je nazivao i paravojskom KOS-a. Političkih manipulacija nisu se riješili do danas...
Teško da bi javnost doznala za proslavu Dana općine Voćin da se neki dan na svečanosti, uz predstavnike općinskih i državnih vlasti poput Tomislava Tolušića i Josipa Đakića, nije pojavio i predstavnik branitelja Mato Bubaš pa okupljene nakon, kažu, korektnog govora, pozdravio sa “za dom spremni”. Pljesak nije dobio, štoviše, stotinjak prisutnih u nelagodi je gledalo u pod, a predstavnici iz redova srpske manjine, zgranuti, napustili su skup. Govornik, bivši pripadnik HOS-a, kasnije je za Večernji list izjavio da nikoga nije želio uvrijediti, a ohrabrilo ga je, kako je kazao, to što je “stari hrvatski pozdrav” amenovala i predsjednica, premda je kasnije porekla ono što je rekla. Uistinu, percepcija o HOS-u u javnom prostoru najčešće počiva na ekscesima. U javnost najčešće odlazi slika notornog Marka Skeje, ratnog zapovjednika IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, koji se više puta sam legitimirao kao
sljednik ideologije NDH, i u tome je dosljedan od 90-ih do danas. Lice HOS-a za mnoge je lice Dražena Keleminca i njegove filoustaške stranke A-HSP, dok u Zagrebu postrojava šačicu crnokošuljaša, mašući HOS-ovim zastavama. HOS-ovci čije postrojbe u svome nazivu nemaju imena ustaških časnika, a oni su većina, rijetko istupaju u javnosti, rijetko ih se i pita, iako bi ih se o temi koja – zbog pozdrava “za dom spremni” koji nose u svojem amblemu – Hrvatsku lomi napola, trebalo pitati upravo njih. O polarizaciji rječito govore i rezultati istraživanja Promocije plus za RTL, podržavaju li nedavnu presudu Visokoga prekršajnog suda kojom se kažnjava pozdrav “ZDS” iz pjesme “Bojna Čavoglave”: 48 posto ispitanih ne podržava presudu, a podršku sudskoj odluci daje gotovo 42 posto ispitanika.
Propitkivanje dugo 28 godina
Kada je riječ o HOS-u, u Hrvatskoj kao da i danas vlada ratno stanje. Trebalo je proći nekoliko godina od njegova formiranja da vlast prizna HOS: državni vrh to je učinio tek 1996., a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 1. siječnja 2005. HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio Oružanih snaga RH. Usprkos neospornim junaštvima na najtežim bojišnicama diljem Hrvatske, nema ih u udžbenicima, nema ih u medijima, a dokumentarci koji osvjetljavaju njihovu ulogu u Domovinskom ratu godinama prije objave leže u ladicama na javnoj televiziji. Tijekom posljednje proslave Oluje u Kninu, odbijen je prijedlog da se ove godine, kao jedan od branitelja, javnosti obrati upravo predstavnik HOS-a, već je politika odredila, za nju adekvatniju, Ljiljanu Alvir. Naposljetku, HOS-ovci su, prema famoznom “Izvješću državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara”, još uvijek optuženi za veleizdaju. HOS je kao postrojba postao i ostao neželjeno dijete u institucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju.
Brojke govore kako je među 3000 pripadnika koji su u Domovinski rat otišli pod oznakom HOS-a, više od 800 mrtvih i ranjenih. Svaki četvrti se nije vratio kući, stoga što su pripadnici postrojbe HOS-a “dragovoljno odlazili tamo gdje su borbe bile najteže, tamo gdje mnogi koji moraliziraju o njihovim motivima nisu imali hrabrosti ni domoljublja biti”, kako navodi povjesničar dr. Ante Nazor. No, taj “put kući” za one preživjele odužio se i traje već 28 godina. Upravo toliko traje i nikad finiširano definiranje njihova statusa i ugleda u društvu, pa i propitivanja motiva njihove borbe 90-ih na tlu Hrvatske. Za prethodnika Kolinde Grabar-Kitarović, prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, dvojbe oko HOS-a i njegova znakovlja nikada nije bilo. U nekoliko navrata javno je isticao kako je HOS paravojna postrojba i jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. Svoje stavove pojasnio je 4. studenoga 1991. na sjednici Predsjedništva HDZ-a s glavnom temom “Političko-sigurnosna situacija u Hrvatskoj“.
“A plus toga, imamo pojave HOS-a u okviru Hrvatske stranke prava – koja ima zadaću od KOS-a, i to imamo razgovore generala jugoslavenskih, koji imaju svoje ljude, pa do stranih obavještajnih službi, koji kažu da je postojanje HOS-a dokaz da je ova Hrvatska, naša Hrvatska, nastavak NDH, da ne držimo situaciju u svojim rukama. O tome nam govore ne samo u razgovorima strani državnici, diplomati, nego i na haaškoj konferenciji – znači, uime čitavog svijeta. Pa će jedan Bush izjaviti da zbog takvih paravojnih organizacija koje nose fašistička obilježja, Hrvatska ne može biti tretirana povoljnije negoli Srbija. Prema tome, HOS nam je nametnut kao uteg, ne samo zato da bi nas se nadalje obilježavalo kao profašističku, proustašku organizaciju, negoli i zato da bi se kazalo – i Jugoslavenska armija se ne mora povući iz kriznih područja, jer su ugroženi od hrvatskih ustaških genocidnih namjera. Takve pojave ne možemo trpjeti. Kada bismo vodili rat na taj način, izgubili bismo ga i u vlastitu narodu, a i pred svjetskom javnošću. Prema tome, moramo ići u obračun s takvim pojavama”, kazao je Tuđman, o čemu doznajemo iz knjige Vladimira Šeksa “1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat”. Početak povijesti HOS-a početak je ponovnog uspostavljanja HSP-a. Na skupu 25. veljače 1990. u Zagrebu za predsjednika stranke izabrali su disidenta Dobroslava Paragu, a za potpredsjednika Antu Paradžika koji je u
Na proslavi Dana općine Voćin predstavnik branitelja Mato Bubaš okupljene je pozdravio sa ‘za dom spremni’ jer je ‘taj pozdrav amenovala i predsjednica RH’!?
70-ima povremeno znao zaglaviti u zatvoru kao hrvatski nacionalist. Programskom odrednicom da će se “HSP zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru” stranka je postala prva koja je otvoreno tražila neovisnost Hrvatske. Međutim, kako se HSP pozivao na povijesni i etnički prostor, a ne na granice unutar kojih je RH s osamostaljivanjem tražila međunarodno priznanje, praktično od samog početka HSP je ušao u sukob s hrvatskim vlastima. Pogotovo nakon osnivanja svoga vojnog krila, HOS-a, kada je postajalo sve jasnije da je izbijanje rata neizbježno. Za načelnika Ratnog stožera imenovali su Antu Paradžika, a oružje i obuku Paraga je potražio u Sloveniji. No, državni i vojni vrh smatrao je štetnim stvaranje paralelne, praktično paramilitarne organizacije, uz postojeći Zbor narodne garde kao regularne državne vojne jedinice republike koja će već za koji mjesec proglasiti konačno osamostaljenje. Potvrđuje to i umirovljeni general Pavao Miljavac, ondašnji brigadni zapovjednik, kasnije i pomoćnik načelnika Glavnog stožera i ministar obrane RH.
– Moramo se vratiti u to vrijeme u kojem smo se našli kao narod. Bili smo doista ugroženi i HOS se pojavio kao jedna, među prvima, naoružana organizacija koja se uključila u obranu u vrijeme kada nitko nije previše obraćao pozornost ni na znakovlje ni na pozdrave. To je jednostavno bila borba za opstanak. Radi se većinom o ljudima koji su dali veliki doprinos u Domovinskom ratu, koji su doista bili hrabri i ginuli na svim ratištima u RH, međutim, problem je nastao prije svega u njihovu političkom vodstvu koje je veličalo prošle režime i oslanjalo se na te oznake. To se dosta teško uklapalo u političku ideju koju je zastupao legalno izabrani predsjednik Tuđman. Mislim da je to bila zamka izvana, iz inozemstva, kojom se Hrvatsku trebalo uvući u ozbiljne probleme prije svega s Europom i međunarodnom zajednicom. To je izbjegnuto jer se reagiralo i na postrojbe i na stranku i to je prekinuto. Vojna policija imala je nalog da privede svakoga tko je koristio te oznake – prisjeća se Pavao Miljavac vremena kada je HOS, prema zapovijedi, pripojen Hrvatskoj vojsci. Kako je tekla ta integracija?
– Ne mogu reći da je bilo problema. Neki su se skinuli, ali većina je prihvatila tu naredbu, tu i tamo su se pojavljivali incidenti, ali samo verbalni. Razumljivo, jer kad se s puškom krene pod određenom zastavom i oznakom, osobito kad se pod tim amblemima gine, onda su ljudi pod dubokom emocijom. Osobno, nisam ni jednog vidio s oznakom “U” na glavi, vjerojatno ih je negdje bilo, ali to je bila ‘91. i bilo je pitanje kako preživjeti – zaključio je Pavao Miljavac.
‘Nismo moderni ustaše’
“Nismo moderni ustaše”, uporno ponavljaju ovih dana pripadnici HOS-a, tvrdeći kako je golema većina tih momaka pristupila postrojbi ne da bi se borila za Pavelića ili Paragu i njegov HSP, već za napadnutu domovinu, uz još poneki od posve praktičnih razloga poput onog što je u HOS-u bilo oružja, što su primali i maloljetnike ili pak što se prema ženama, kao što je svjedočila i književnica Ivana Šojat, nisu odnosili kao prema kuhačicama kave već kao prema ratnicama. Ekscese pripisuju “ubačenim elementima”.
– Još na prvim obukama HOS-a 90-ih došlo je do sukoba na toj liniji. U Bosiljevu su se pojavili neki likovi koji su “propovijedali” ubijanje žena i djece... pa ja sam gotovo upucao jednog od tih “emisara”! Stalno sam govorio dečkima da se to nama ne smije dogoditi i nije se dogodilo. Kasnije su istrage osam mjeseci kopale po Sajmištu i Bogdanovcima, ništa nisu mogli pronaći što nas kompromitira. Danas, kad se magla razišla, svi ti emisari koji su dolazili i tako ekstremno neljudski istupali bez ikakve etike i morala postali su, zanimljivo, umirovljeni časnici i dočasnici SIS-a. Nas se trebalo potopiti, htjelo se da HOS “odradi” ratne zločine, da se potopi desnica, a istodobno smo izginuli do maksimuma. Pa ja sam Paragi još u to vrijeme rekao da od deset ljudi ima sedam ubačenih. Ali mi smo sprečavali te pojave zajedno s dečkima iz drugih postrojba i na terenu smo funkcionirali savršeno. Zato me bole sve te laži o HOS-u – kaže Zvonimir Ćurković, zapovjednik vukovarskog HOS-a, dodajući kako je HOS ratovao uvijek u špici obrane. – HOS nije franšiza za mržnju i isključivost. Nije to bio 1991., nije ni danas. Pa ja sam tek prije nekoliko godina saznao da je Marko Skejo 1995. u Splitu paradirao u crnoj uniformi! HOS je elitna postrojba Hrvatske vojske koja je zajedno sa suborcima iz svih ostalih postrojba primila prvi, najžešći udar na hrvatski narod. HOS-ovci su se borili časno i pošteno, bez ratnih zločina, a bili smo izloženi najgoroj mogućoj agresiji. Hrvatski su civili stradali pred našim očima, a mi smo se brinuli i za srpske civile jednako kao i za hrvatske. Govorim za Vukovar, ali i za najveći dio HOS-a na drugim bojištima. Nismo ni tada bili isključivi, među nama je bio svatko tko je htio braniti hrvatski narod pa i Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Francuzi... HOS-ovci su žrtve političkih igara 90-ih i danas. Srbi koji žive u Hrvatskoj nemaju se čega bojati – zaključio je Ćurković.
U Tuđmanovo vrijeme vojna policija imala je nalog privesti svakoga tko je koristio oznake HOS-a ili neka obilježja ustaškog režima PAVAO MILJAVAC bivši ministar obrane
HOS-ovci su žrtve političkih igara i devedesetih i danas. Srbi koji žive u Hrvatskoj nemaju se čega bojati ZVONIMIR ĆURKOVIĆ zapovjednik vukovarskog HOS-a
Među 3000 pripadnika koji su u Domovinski rat otišli pod oznakom HOS-a 800 je mrtvih i ranjenih. Svaki četvrti nije se vratio kući, ratovali su gdje je bilo najteže...