Mogu li dva kadrovska rješenja pomoći Hrvatskoj da se nastavi mijenjati nabolje?

Hrvatska je usporila demokratske reforme otkako je završila pregovore o članstvu u EU. Možda je pretenciozno očekivati da se taj trend preokrene zbog dvaju imenovanja, ali zašto ne bismo ovo shvatili kao prekretnicu nakon koje će Hrvatska ponovo vidjeti da je u njezinu interesu svako jačanje demokracije i svaka zaštita ljudskih prava

Od danas, negdje između 15 i 16 sati, Hrvatska ima jednu svoju državljanku i političarku na čelu najvažnije europske organizacije za zaštitu ljudskih prava. Marija Pejčinović-Burić u Strasbourgu preuzima dužnost glavne tajnice Vijeća Europe. Nije preduvjet, ali jest razlog više da Hrvatska zaista pokuša biti bolje društvo po pitanju demokracije, ljudskih prava i svih onih tema kojima se bavi Vijeće Europe, a u kojima Hrvatska ne postiže ili usporava napredak. U zgradi preko puta rijeke, u Europskom parlamentu, jedna druga hrvatska političarka broji posljednje dane prije nego što postane potpredsjednica Europske komisije zadužena za demokraciju. Ni to imenovanje ne znači da je stanje demokracije u Hrvatskoj odjednom sjajno i neupitno, ali znači da će Hrvatska biti pod većim povećalom. Koje nam može biti od koristi. Objektivno, Hrvatska je kao država i kao društvo usporila demokratske reforme otkako je završila pregovore o članstvu u EU. Možda je pretenciozno očekivati da se taj trend preokrene zbog dvaju kadrovskih rješenja, ali zašto ne bismo ovo shvatili kao prekretnicu nakon koje će Hrvatska ponovo vidjeti da je u njezinu interesu svako jačanje demokracije, svaka zaštita ljudskih prava, svako jačanje institucija vladavine prava. Groteskno je, primjerice, da se u danima kad dvije žene iz Hrvatske preuzimaju brigu o demokraciji i ljudskim pravima u Europi događa to da novinar biva privođen zbog objava na Twitteru (premda treba jasno reći da potpisivanje akronimom ACAB nije nikakvo novinarstvo) ili to da Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa mora tražiti međunarodnu pomoć – od GRECO-a, antikorupcijskog odbora Vijeća Europe – pred blatantnim političkim pritiskom vladajuće stranke i Vlade. Hrvatska može i treba biti bolja od toga što se dogodilo u ova dva primjera. Antimanjinska retorika, često praćena govorom mržnje, još je jedan recentan primjer. I to je tema koja direktno potpada pod ono čime se bavi Vijeće Europe, odnosno njegova Komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije (ECRI), koja u posljednjim izvješćima o Hrvatskoj upozorava na “porast nacionalizma, posebno među mladima, koji često poprima oblik veličanja fašističkog ustaškog režima”. Antimanjinska retorika je opasna, koliko god se mnogima Milorad Pupovac činio kao legitimna politička meta zbog toga što je sastavni dio vladajuće koalicije. Ta retorika ide ovih dana do te mjere da se ponovo, barem na društvenim mrežama, recikliraju stare teze kako treba posve ukinuti posebne izborne liste nacionalnih manjina jer je, navodno, Venecijanska komisija (opet, Vijeća Europe) zaključila da države članice EU ionako imaju dobro riješeno pitanje zaštite manjina pa je nepotrebna njihova prisutnost u parlamentu po posebnim propisima. Uz takvu se tezu onda prezentiraju i podaci prema kojima Hrvatska ima najviše zajamčenih mjesta za pripadnike nacionalnih manjina u parlamentu. Ta teza možda zvuči kao zdravorazumska, ali samo dok ne pročitate što zaista preporučuje Venecijanska komisija (da je primjeren svaki izborni sustav koji uzima u obzir lokalne uvjete i probleme), i dok se ne podsjetite da su najviši standardi zaštite manjina, posebno srpske manjine u Hrvatskoj (kao statusu suprotnom od konstitutivnosti), bili ključan sastojak proglašenja hrvatske samostalnosti i međunarodnog priznanja naše države. Vlada i premijer, srećom, nisu na poziciji osporavanja manjinskih prava. Ali, problem s njima je što nije u praksi testiran argument da Andrej Plenković uključuje manjine u vladajuću koaliciju iz svjetonazorskih, vrijednosnih razloga, zbog principa uključivosti i tolerancije u društvu. Nije testiran jer postoji i vrlo snažan argument da Plenković uključuje manjine samo zato što bez njih ne bi imao većinu u Saboru. Briga za manjine ovdje se možda podudara s brigom dolaska i održavanja na vlasti, ali koja je briga snažnija? Bit će, ova druga. Ukratko, demokratska tranzicija u Hrvatskoj daleko je od dovršenog procesa. No, ove nove okolnosti, s Hrvaticama na čelu Vijeća Europe i na mjestu potpredsjednice EK zadužene za demokraciju, mogu se iskoristiti i ovako i onako: i za odmahivanje rukom, i kao opravdanje da njihov izbor znači da je u Hrvatskoj sve sjajno, i za banaliziranje politike kao sustava u kojem se ništa ne može promijeniti osim stanja na računima političara… Ali može se iskoristiti i kao poticaj da demokratizacija društva postane iskrenija i stvarnija.