Izgubljenih sat i pol u koloni za trajekt i još sat na autocesti nisu europski standard
Situacija u našoj domovini često ovisi o nama samima samo što nam je to teško priznati, a znatno je lakše kritizirati i okrivljavati nekoga drugoga.
Svjestan toga ipak želim ukazati na nekoliko sitnica koje ipak možda nisu samo sitnice i ukazuju na aktualno stanje u našem društvo. Ponajprije koristeći proteklog vikenda trajekt za otok Pag ne mogu shvatiti da se Jadrolinija slijepo drži voznog reda unatoč kilometarskim kolonama vozila koja su čekala na ukrcaj na trajekt. Tako je trajekt 90 minuta mirovao i naravno pola je vozila ostalo na kopnu čekajući sljedeći trajekt po voznom redu. Nezadovoljstvo putnika, začuđenost stranaca (nama je situacija koliko toliko jasnija) i plač malih beba koje su satima čekala u vozilima na još uvijek jakom suncu obilježili su ovu epizodu. Preskačem vikend proveden u Novalji koja je uzgred rečeno i nadalje prepuna smeća, a smrad se još uvijek širi iz kanalizacijskog ispusta u more koji je udaljen 1865 metara od obale, povratak u Zagreb bio je ponovno uzbudljiv. Naime, zbog nesreće na autocesti promet je bio u mirovanju 60-ak minuta tako da sam zakasnio na već unaprijed dogovoreni sastanak. Pitajući na izlazu iz autoceste postoji li mogućnost manje naplate cestarine s obzirom na to da nije ostvarena njezina osnovna uloga brzog prometovanja dobio sam odgovor kako takva mogućnost ne postoji. Istovremeno zanimljivo je kako su policijska vozila i vučna služba koristili za prolaz do mjesta nesreće zaustavni trak. Unatoč brojnim transparentima na autocesti i medijskoj promociji kako se za takva vozila treba koristiti vozni trak s tim da se vozila trebaju napraviti mjesta za prolaz. Takva nova regulacija prolaza vozila za hitne službe kažu da je usklađena s europskim propisima ali na licu mjesta sam se uvjerio kako je taj propis nefunkcionalan. Što se može kada tako moramo postupiti.
Nelogično je zašto ne postupimo na isti način i s odštetom za korištenje autoceste kada se dogodi neka izvanredna situacija. Po tom pitanju ne držimo se europskih propisa, direktiva i iskustava već izgleda selektivno kopiramo ono što nam odgovora ili kako nekome padne na pamet.
Sve ove sitnice ipak čine zaokruženu cjelinu i predstavljaju obrazac našeg ponašanja i djelovanja u kojem samo brinemo o sebi i najbližoj okolini. Strateškog promišljanja, ideja i dugoročnih planova nam nedostaje i jednostavno ih prilagođavamo trenutku ili pojedincu. Naravno kako je svemu uzrok neizostavna politika ili kako je nedavno kazao jedan potencijalni predsjednički kandidat predsjednici političkih stranaka sa svojim trabantima tako određuju o svemu od toga tko će biti predsjednik Ustavnog suda pa do portira.
Uz to naši su političari zaokupljeni vlastitom prisutnošću u medijima i političkim marketingom čija je svrha stvaranje afera i odvlačenje pozornosti s krucijalnih tema tako da za ovakve i slične sitnice nema volje i vjerojatno osobne koristi da se pokušaju riješiti ili riješe. No možda je i to bolje nego da skupljaju nekretnine i pokretnine, skupe satove i torbice ili na druge načine koriste politički utjecaj za osobno stjecanje nezasluženog materijalnog bogatstva.