Olimpijsko srebro
Zlato je bilo rezervirano za Dream Team, ali dvoranom se orilo “Croatia, Croatia...”
Do dvorane ih je dopratilo desetak policajaca na motociklima, četiri automobila i dva kombija, zavijali su čisteći prostor ispred sebe, vrtjela su se plava svjetla, a iznad te kolone letio je helikopter. U dvoranu je, praćena zaglušujućim navijanjem, upravo ušla najskuplja momčad koja je ikad igrala košarku. Oni su “Dream Team”, kako nazivaju američku košarkašku reprezentaciju, sastavljenu od profesionalnih igrača iz NBA lige. Upravo oni su megazvijezde 25. Olimpijskih igara koje se održavaju u Barceloni.
Finale prije finala
Kolovoz je 1992. U olimpijskoj dvorani u Badaloni, pred 12.500 gledatelja, istrčavaju Laettner, Robinson, Ewing, Bird, Pippen, Jordan, Drexler, Malone, Stockton, Mullin, Barkley i Johnson. Dok u plamenu Domovinskog rata bukti cijela Hrvatska, nepunih sedam mjeseci nakon međunarodnog priznanja, nasuprot Dream Teamu stat će D. Petrović, Perasović, Cvjetičanin, Kukoč, Alanović, Arapović, Tabak, Vranković, Gregov, Komazec, Rađa i Naglić. No, i prije prvog sučeva zvižduka znalo se: bit će to borba Davida i Golijata.
Već je put do finala donio golemu radost hrvatskim navijačima u domovini i diljem svijeta. Pobjednički niz hrvatske reprezentacije bio je impresivan. Prije ogleda s Amerikancima, Hrvati su pomeli Australiju, Angolu, Brazil i Njemačku te im se u posljednjoj utakmici na putu do finala ispriječila reprezentacija Zajednice Nezavisnih Država (ZND), kako se u to vrijeme nazivao netom raspadnuti Sovjetski Savez. Hrvatska je pobijedila i nju, u dramatičnoj završnici sa samo košem prednosti. “U svlačionici, nakon slavlja na parketu, kada su ‘sigurnosni ventili’ popustili, potekle su suze, suze radosnice. Hrvatska je u finalu! Dražen i Dino plakali su poput male djece, ma što plakali, ridali su stisnuta grla samo vrteći glavom jer riječi još nisu izlazile iz njih”, pisao je Darko Draženović, posebni izvjestitelj Večernjeg lista iz Barcelone.
U tekstovima koji su prethodili finalu, razložio je zašto je protiv “Dream Teama” nerealno očekivati išta osim poraza. “Golema je zasluga Amerikanaca što je košarka ovaj put bila olimpijski sport broj jedan, ali je načinila ‘zlo’ što je košarkaškom turniru uništila osnovnu značajku igre – neizvjesnost. Jer njihovim dolaskom u Barcelonu nestalo je neizvjesnosti što se tiče pobjednika, neizvjesno je bilo samo koliko će rivali primiti koševa, kakva će razlika biti, tko će ih više rasrditi pa da pokažu što sve znaju. Našim je košarkašima preostalo da se
PRAVA POBJEDA IZBORENA JE KADA SE ZAVIJORIO HRVATSKI BARJAK DRAŽEN PETROVIĆ DOBIO JE KOŠARKAŠKI DVOBOJ S M. JORDANOM
popnu na pobjedničko postolje i okite se srebrom budući da je zlato rezervirano za nenadmašne Amerikance”, pisao je naš kolega Draženović.
Doista, nitko, pa ni izbornik Petar Skansi, nije vjerovao u čudo.
– Mi smo svoj finale odigrali s Rusima, ova utakmica s Amerikancima kao da je izvan konkurencije. Mi i oni smo dva košarkaška svijeta, oni čak svoje natjecanje u NBA zovu svjetsko prvenstvo. U svakom slučaju mi smo najbolji u našem svijetu – objasnio je Skansi.
I poveli su
Čudo se nije dogodilo, ali tijek utakmice pokazat će da su Hrvati doista rasrdili “Dream Team” ne dopuštajući mu da ih ponizi. Hrvatsku je košarkašku reprezentaciju u finalu 25. Olimpijskih igara američki “Dream Team” pobijedio sa 117:85, s 32 koša prednosti.
“Svi ostali suparnici nenadmašnih Amerikanaca doživjeli su rezultatski uvjerljivije poraze, ne dolazeći u prigodu da makar nakratko svojim navijačima ponude bilo kakvu nadu u uspjeh, a Amerikancima razloge za zabrinutost. Naši su košarkaši, pak, i u porazu ostali na razini na kojoj se ne gubi samopoštovanje. Naprotiv, naši su majstori nagnali američke profesionalce na maksimalnu ozbiljnost; pa se dogodilo čak – eto, i to je moguće! – da naši igrači povedu i tim vodstvom malo zabrinu Amerikance, štoviše, da ih učine pomalo nervoznima”, pisao je Darko Draženović. Bilo je to u 11. minuti velikog finala, kada je Arapović postavio 24:23, a onda i dodatnim slobodnim bacanjem povisio na 25:23. Kratkotrajna premoć Hrvatske bila je iznimno emotivan trenutak za našu delegaciju: predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak razvio je hrvatsku trobojnicu, a hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman oduševljeno zapljeskao. “Pobijedio je ipak bolji sastav, sve je završeno u skladu s očekivanjima. Nakon što su naši tako potvrdili srebro i presvukli ga zlatnim osjećajima, možemo reći da i mi imamo sastav koji je kadar makar i nakratko zbuniti i takve zvijezde kao što su Jordan, Magic, Bird...”, izvijestio je Draženović.
Čitateljima Večernjeg lista prenio je i prve utiske koje je nakon utakmice iznio najefikasniji među Hrvatima na utakmici, neporecivi vođa, kapetan Dražen Petrović. “S Amerikancima se može ravnopravno igrati dvadesetak minuta. Da se igra, recimo, dvaput po deset minuta, možda bi ih se moglo i pobijediti. Vidjeli ste, zaostajali smo osam koševa, a došli smo do dva koša plusa”, govorio je Dražen. Netko je primijetio da je dobio dvoboj s Michaelom Jordanom, neprijeporno najboljim košarkašem svijeta. Naime, Dražen je postigao 24 koša, a “leteći” Jordan 22. No, prava pobjeda za mladu hrvatsku državu zapravo je te subotnje večeri izborena kada se hrvatski barjak zavijorio na olimpijskom jarbolu, uz američku zastavu i uz litavsku žuto-zeleno-crvenu trobojnicu. Košarkaške reprezentacije dviju tek oslobođenih država našle su se uz prvu silu svijeta. Kada je u 23 sata i 44 minute počela podjela srebrnih medalja, dvoranu je ispunilo gromoglasno skandiranje “Croatia, Croatia! Kroasia, Kroasia!”.
“Suze su se kotrljale i Antunu Vrdoljaku”, javlja naš reporter koji u redakciju šalje i izjavu predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. “I dosad smo sudjelovali na Olimpijadama, ali samozatajno, bezimeno, bez zastave, a sada smo sve to imali, dogodilo se čudo: činilo se isprva da sanjamo samo zlo oko sebe, onu krv, užas, patnje, pravi košmar, ali, na žalost, to je bila istina, ali istina je i ovo ovdje sve što se događa u najljepšem olimpijskom selu koje je ikada sagrađeno i u kojemu smo sada mi, hrvatski sportaši”, rezimirao je bit nastupa naših sportaša na Olimpijskim igrama Antun Vrdoljak. Na Igrama je nastupio 41 hrvatski sportaš, tenisači Ivanišević i Prpić osvojili su brončanu medalju u igri parova, a medalju iste boje izborio je i Goran lvanišević. S osobitom pozornošću Vrdoljak je pratio pripreme, kvalifikacije i nastup naših košarkaša. “Da, košarka je bila kruna, utakmice naše reprezentacije djelovale su poput antičkih drama”, kazao je.
Marijan Malović, šef naše misije, ustvrdio je: “S obzirom na broj stanovnika, naše tri medalje vrijede relativno više od 27 francuskih, to sam baš neki dan rekao Francuzima. Osim toga, mi se nismo pripremali četiri godine poput njih, nego smo trenirali tek nekoliko mjeseci između uzbuna”, rekao je Malović.
Među prvim čestitarima našim košarkašima u Španjolskoj bio je i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. “Hrvatska nije poražena nego je osvojila srebrnu medalju! Tko je mogao očekivati više? Rekao sam našim junacima da su bili ne samo reprezentanti Hrvatske nego i cijele Europe. Svi zaslužuju čestitke za igru, koju nije gledalo samo 12.000 ljudi u dvorani nego i tri i pol milijarde ljudi u cijelom svijetu koji su vidjeli kako se Hrvatska nosi s velikim protivnikom. A Hrvatska se više nego časno nosila s američkim košarkaškim majstorima”, kazao je predsjednik Tuđman, pa se fotografirao s našim košarkašima. Uredništvo Večernjeg lista jednoglasno se složilo s predsjednikovom ocjenom. “I mi imamo momčad snova”, naslov je kojim je u novinama od 9. kolovoza 1992. popraćen poraz od Amerikanaca u finalu, koji je za mladu Hrvatsku doista bio srebro zlatnog sjaja.