Američka nagrada za arhitekturu vinariji u Kutjevu
Povijest umjetnosti sam izabrala jer sam znala da želim raditi u muzeju. Kao maturantici roditelji su mi platili put u London i, kad sam vidjela tamošnje muzeje, to je bilo to... No savjetovali su mi da osim umjetnosti završim i nešto sigurnije s čime ću moći i raditi i tu je pao izbor na jezik.
Oko 75 posto prihoda MSU je iz Grada. Kakvu suradnju imate?
Ništa se ne bi moglo dovijati bez Grada. Grad pokriva naše osnovne troškove, struju, grijanje, plaće... Grad je mama i tata muzeja. Ono što bi trebalo pojačati, o čemu uvijek kukamo, jesu sredstva za otkupe, ali to je problem svih muzeja. U tom udjelu nije mali ni naš udio vlastitih sredstava. Ministarstvo kulture daje određeni dio za programe dok mi moramo namaknuti između 15 i 20 posto vlastitih sredstava što se djelomično radi kroz europske projekte, a tu su i ulaznice, iznajmljivanje prostora i sponzorstva.
Što mislite o mogućnosti izgradnje
Nakon osvojene ovogodišnje državne nagrade “Vladimir Nazor” zagrebački arhitektonski studio Dva arhitekta, koji vode Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković, dobitnik je prestižne američke nagrade Architecture MasterPrize 2019. u kategoriji industrijske arhitekture za projekt Vinarije Galić u Kutjevu u konkurenciji najboljih svjetskih ostvarenja iz 65 zemalja. Vinarija se nalazi u središtu Kutjeva, a jednostavno arhitektonsko oblikovanje proizlazi iz tradicionalnih vinskih podruma i autohtonih seoskih kuća. Okolnu izgradnju obilježavaju betonski postamenti koji uglavnom ostaju nezavršeni i grubi, a zidovi se izvode od opeke koja s vremenom poprima patinu i robustan izgled. Zaokret od tradicije primjetan je u unutrašnjosti u kojoj bačve zbog prirodne konfiguracije terena nisu pod zemljom, nego u sjeni tamnog stakla i masivnih betonskih lukova koji otvaraju prostor vinarije prema ulici. Takvim rasporedom hrastove bačve unutar “uličnog izloga” tvore tampon zonu između unutrašnjeg i vanjskog prostora. Gradnja je počela 2015., a studio Dva arhitekta na projektu je radio sedam godina, kazao je Zoran Zidarić za Vijesti iz kulture. Nagrada će arhitektima biti uručena 14. listopada u muzeju Guggenheim u Bilbau.
ŽELIM ORGANIZIRATI BIJENALE ZAGREB KOJI ĆE DOVESTI SVJETSKA IMENA I SANJAM O STANICI METROA ISPRED MSU I WATERBUSU PO SAVI
Glavni likovi stripa od 42 stranice su Đivo, Pavle i Orlanda pred kojima kameni vitez oživi i počinje im pričati o onome čega se nagledao stojeći na Stradunu 600 godina “Jednog ljetnog dana, stojeći pred Orlandom na Stradunu, Đivu, Pavlu i Orlandi učini se kako je kameni vitez pomaknuo prst jedne ruke.” Nešto što zvuči nemoguće oživjelo je u prvom stripu o Orlandu. Tko je bio Orlando, gdje je živio, kako je došao u Dubrovnik, ima li ga još igdje osim kod nas, čega se sve nagledao stojeći 600 godina na Stradunu, donosi “Intervju s Orlandom”, ujedno i prvi strip iz edicije Dubrovačkih muzeja, njihovo novo edukativno izdanje u povodu 600. obljetnice postavljanja Orlandova stupa u Dubrovniku.
Baziran na povijesti
– Činjenično je baziran na nacionalnoj povijesti i namijenjen prvenstveno osnovnoškolcima, od šestog do osmog razreda, koji uče razvijeni srednji vijek. No povratna nam je informacija da se iznimno sviđa odraslim ljubiteljima stripa. Na A4 formatu je i ima 42 stranice – kazala nam je autorica teksta stripa, viša pedagoginja Dubrovačkih muzeja Aleksandra Piteša. Autorica ilustracija stripa nedavno je tragično preminula Dubrovkinja Martina Ljutić. Ta 28-godišnja konzervatorica-restauratorica za papir, ali i vrsna ilustratorica preminula je u lipnju, kad se utopila zbog hipoglikemijske kome. U svom mladom, profesionalno sadržajnom životu ilustrirala je brojne brošure i naslovnice knjiga. Njen posljednji rad, strip “In
tervju s Orlandom” izdan je njoj u spomen. Strip je također i još jedan od načina na koji Dubrovnik slavi svoju znamenitost. Naime, u srce Grada, ispred crkve svetog Vlaha, kameni Orlando postavljen je 1419., kada ga je uz pomoć domaćeg majstora Antuna Ragusea izradio Bonino di Jakopo iz Milana.
Simbol moći i autonomije
Lik Orlanda postaje simbolom srednjovjekovnih vrlina viteštva, junaštva i odanosti zbog poeme “Pjesan o Rolandu” s kraja 11. st. u kojoj se taj vitez bori protiv nevjernika Saracena, u duhu tadašnjeg zanosa križarstvom. Tri stoljeća kasnije Matteo Maria Boiardi ispjevat će “Zaljubljenog Orlanda”, a u 16. st. Ludovico Ariosto remek-djelo “Bijesni Orlando”. Tako se stvarao mit o čovjeku čiji će kipovi još godinama poslije krasiti gradske trgove po čitavoj Europi, postavljani kao simbol ekonomske moći i autonomije. Na krajnji jug Hrvatske, u Dubrovnik, stiže zahvaljujući Žigmundu Luksemburškom, hrvatsko-ugarskom vladaru, koji praksu postavljanja Orlandovih kipova u zaslužnim gradovima preuzima od svog oca Karla IV.
KAMENI ORLANDO NA STRADUN JE POSTAVLJEN 1419. KADA GA JE UZ POMOĆ ANTUNA RAGUSEA IZRADIO BONINO DI JAKOPO IZ MILANA