Hrvate jako iritira D’Annunzio. Trebaju li nas tako iritirati ‘za dom spremni’ i Budak?

Najveći je naš problem što se odričemo antifašizma da se ne bismo vezali uz komunizam, ali i svih stečevina SFRJ da nas ne vežu uz tu državu i njezine zločine

a je mogao biti živ za stotu godišnjicu „marša na Rijeku“, Gabriele D’Annunzio se, vjerojatno, ne bi priključivao svojim trupama, da ne ispadne još komičniji lik, ako u tim tragedijama išta može biti smiješno. Našlo se, ipak, nekoliko komedijaša koji ne znaju da ne mogu uloviti povijest, pa trče za nekim sjenama koje se motaju po mraku. U svakoj predstavi, čak i neuspjeloj, postoje režiseri; možda je netko stvarno i njih vukao na koncu, a možda je sve ispalo spontano, iz radoznalosti, kako to ljubitelji starina znadu napraviti. Uglavnom, pucanj u prazno; kad bi to bilo sve što je ostalo od talijanskog fašizma, Hrvatska bi mogla biti mirna zemlja. Mogla bi se više posvetiti domaćim zadaćama, da bolje iskoristi svoje potencijale kako bi ljudi mogli bolje živjeti, a ne da se histerično bavi ostacima vlastite ili tuđe prošlosti. Hrvatska je, mora se to izdvojiti, pokazala na tome primjeru kako se može, i treba, suprotstaviti nostalgičarima koji je vraćaju u prošla vremena; nije s njima prvi put imala sreće, a ne bi imala ni da se ponove. Tragedije toga tipa ne bi se ponavljale kao farse, nego opet kao tragedije. Takvo je naše podneblje. Ohrabruje, stoga, odlučnost s kojom su hrvatske vlasti, čak i s dosta pravne elegancije i političke superiornosti, vratile u njihovu zemlju štovatelje lika i djela talijanskoga pjesnika, političara i vojskovođe. Lijepo su ih podučile da ne mogu u Rijeci oživljavati pokojnika koji je prije sto godina upao na hrvatsku obalu s fašističkim pretenzijama da proširi Italiju na račun Hrvatske. Netko će i dalje dokazivati da je D’Annunzio pjesnik, ali pjesnik koji otima dijelove druge države i maltretira njezin narod nikad nije samo pjesnik. O njegovim osvajačkim namjerama nema, valjda, dvojbe ni kod Talijana; zato su oni s lošijim pamćenjem i osvanuli na Kvarneru, da opet mute vode koje je Mussolinijev preteča već jednom dobro zamutio. Nije to, srećom, bila Italija: par klinaca i par senilaca izazvali bi sažaljenje domaćina da prije toga nije bilo s talijanske strane ozbiljnijih političkih govornika koji su na štetu Hrvatske – i ne u korist Italije – izražavali prekomjerno „domoljublje“. Zbog toga su izazvali i podosta zgražanja, i solidno ujedinili Hrvate u osjećaju da fašizam opet neće proći. Ne samo uvozni fašizam, nego „fašizam kao takav“, kako je govorio J. P. Sartre, dakle, i fašizam domaće proizvodnje; kad bi tako bilo, onda bi od D’Annunzija moglo napokon biti i neke koristi i za Hrvate. Još nešto upada u oči: oštrina kojom su hrvatske vlasti reagirale na podizanje spomenika talijanskom cirkusantu koji bi, možda, i ostao pjesnik dostojan slave i slavljenja da se nije bavio politikom na krivi način. Da su gradske vlasti u Trstu mislile samo na D’Annunzijev književni opus, a ne na političko (ne)djelo, vjerojatno ga ni tada ne bi uzdigle na rang dvojice velikana, Jamesa Joycea i Itala Sveva, a spomenik primjereniji njegovoj veličini sigurno ne bi otvarale baš za stotu godišnjicu njegova ulaska u Rijeku.

Titu ne pakirati

Može govoriti što tko hoće: nije riječ o veličanju pjesnika, radi se o političkoj demonstraciji iredente koja nije duboko sahranjena da joj loše namjere ne bi virile iz zemlje. Hrvatska toga treba biti svjesna; ne da zapada u paniku, nego da bude na oprezu. Fašizam može doći i u civilnim odijelima, kako je govorio Umberto Eco. I ne samo Armanijevim ili Missonijevim, može i u Varteksovim. Pohod na Rijeku nije bio obični skeč, performans, što bi rekli današnji umjetnici; bio je to prvi fašistički marš u Europi, prije onoga slavnijega kojim je Benito Mussolini, D’ Annunzijev prijatelj, došao na vlast u Rimu. Hrvati su i sto godina kasnije rekli „ne“i spasili dušu, koju su jednom, u međuvremenu, prodali tome istome vragu. Može li se zaboravljati da su ustaše došli na vlast križanjem Pavelića i Mussolinija, i da je poglavnik morao – ili nije morao, da je drukčije mislio – pokloniti Duceu lijepe dijelove voljene domovine. Hrvatski fašizam pripremljen je u Italiji, uvezen iz Italije i bio je vjeran Italiji, toliko da je Pavelić i hrvatsku krunu darovao operetnom talijanskom vojvodi. Dok se nije slizao s nacizmom, talijanski fašizam nije imao rasne zakone, nije prakticirao koncentracijske logore, izražavao se, kako pišu dobri znalci, u gesti, u retorici, jer nije imao filozofije. Hrvati ga, kao ni nacizam, ne mogu pamtiti, osim po sili koju im je nametnuo i zlu koje im je nanio. Mussoliniju je Hrvatska važna žrtva, on ne misli pokoriti Europu, nego osvojiti susjedstvo (poslije Afrike); Duce nije megaloman kao Führer: ako je Hitler aždaja koja je progutala Hrvatsku u jednome obroku, Mussolini je klaun, opasan utoliko što klauni mogu nastupati samo u cirkusu. Zato je Hrvatska najprije bila uključena u Mussolinijev „cirkus“, da bi je potom progutala nacistička aždaja. Povijest bi nakon rata možda progutala Hrvatsku da se nije branila – i sama obranila – od jednog i od drugog zla. Franjo Tuđman je znao tko je spasio Hrvatsku u ratu; nije sigurno da to znadu i svi njegovi nasljednici. Izbacujući Tita, zato da se ograde od zločina koje je dao počiniti poslije rata, izbacuje se, moguće i nehotično, i samoga Tuđmana, koji mu je držao štangu i dok su ga osuđivali i njegovi bliski suradnici. Prvog hrvatskog predsjednika uz Tita je vezalo samo to što su se zajednički borili protiv fašizma, i uvjerenje da se Hrvatska brani i antifašizmom. Demokratska Europa izgrađena je na antifašizmu, najprije na zapadnoj polovici, a padom komunizma i na istočnoj. Povjesničar Tuđman znao je dijalektiku i proturječja povijesnih gibanja: Hrvatska je stvorena u Domovinskom ratu, ali je stvarana stoljećima, u etapama, pa i na antifašizmu. Nije osnivač hrvatske države bio mazohist koji bi nagrađivao svoga nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika zato što ga je diktatorski strpao u zatvor, niti zato što je iz samilosti tražio da mu „ne pakiraju“; nije bio naivan da ne bi znao da je Tito uvjereni boljševik; nije bio neinformiran da ne bi znao da su se sve jugoslavenske komunističke vlasti obračunavale sa svojim protivnicima; nije bio budala da bi rušio Jugoslaviju zato da spašava jugoslavenstvo. Franjo Tuđman bio je partizan, antifašist, i to je ostao do kraja života, a srušio je Titovu državnu konstrukciju iz uvjerenja da nije dobra za Hrvate; odbacio je njegovu ideologiju jer je bio siguran da ona ne može osigurati slobode, ni osobne ni nacionalne. Štitio je, međutim, Titov antifašizam, zato što je Hrvatska u toj borbi očuvala svoju opstojnost i što je na pravnim temeljima ZAVNOH-a i ustavnog prava na odcjepljenje, pri raspadu komunizma mogla izboriti svoju državnu neovisnost. Zato je Tuđman čuvao Tita od progona, vjerojatno i uz mnogo čuđenja i prije nego što se u njegov ured uselila Kolinda Grabar-Kitarović, koja je izbacila bistu jednog od vodećih antifašista u Europi (Tuđman kaže: „jednog od