U panici smo zbog talijanskog fašizma, a ne kidamo sve veze s ustaškom prošlošću
najvećih državnika Drugog svjetskog rata“). Njoj je Tito, i politički i generacijski, toliko dalek, ili stran, da ne bi trebala imati potrebe da ikome dokazuje da ne pripada njegovu krugu. Kad se trudi previše, griješi uglavnom na štetu vlastite vjerodostojnosti. Druga je stvar s Tuđmanom: osnivač moderne hrvatske države imao je i osobno ratno iskustvo i povjesničarska znanja o ratu da je mogao razlikovati antifašizam od komunizma, čak i u istoj osobi. Obrana od fašizma, kao i svaka dobra obrana, počinje i završava na vlastitu tlu. Kad „vodoinstalateri“iz Italije hoće pružiti „servis“Hrvatskoj, dobro im je pokazati da Hrvatska ne treba njihove usluge, i da su Hrvati u ratu prošli škole da im nisu potrebni samouki vanjski majstori. Nije fašizam opasan samo kad se javlja u drugim zemljama, opasniji je kad se pojavljuje u vlastitoj zemlji. U
Franjo Tuđman je znao tko je spasio Hrvatsku u Drugome svjetskom ratu. Nije sigurno da to zna i njegova nasljednica jer, izbacujući Tita, nehotice izbacuje i samog Tuđmana
D’Annunzijevoj operaciji pripajanja Rijeke i okolice Italiji bilo bi i više folklora, tipičnog za talijanski fašizam, da nije navještavao i gore i teže vrijeme koje će kasnije nastupiti. Dok mu pjesnik krči put, budući talijanski fašistički vođa osvajat će naciju zapaljivom retorikom: „Naš mit je veličina nacije“! Benito Mussolini je, kako piše talijanski publicist Maurizio Serra, preuzeo „nacionalistički plamen“iz ruku toga ratobornog pjesnika koji je on „upalio u ekspediciji u Rijeci“. Ne moraju Hrvati zbog toga oblačiti vatrogasna odijela; ne smiju se ni ponašati kao piromani u vlastitu domu. Razvikani D’Annunzio bio bi daleki problem Hrvatske, ili uopće ne bi bio njezin problem, kad Hrvatska ne bi i sama sudjelovala u proizvodnji „zbrčkanog fašizma“. Njih bi se, sve bez razlike, moglo lakše vratiti na njihovo mjesto odbačene ideologije i poražene vojske kad se u kaotičnoj Europi ne bi otvarali novi/stari vidici. U ovom ili onom izdanju, fašizam može prolaziti samo ako se povlači antifašizam i ostavlja iza sebe prazan prostor za različite interpretacije. Olako se zaboravlja što je slavni Umberto Eco govorio u vrijeme kad su, poslije pada komunizma, bivši i novi fašisti počeli dizati glave: „Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje prema svima onima koji su svoj rat vodili u dobroj vjeri, onda oprostiti ne znači zaboraviti“. Talijanski fašizam nema takve razmjere da bi trebao brinuti Hrvatsku; teško da on može još jednom „zavesti cijelu naciju“i izazvati novu katastrofu u Europi. Ali, da je svega pet „crnokošuljaša“u koloni, oni će biti okrenuti prema „istočnoj obali“, daleka im je i nevažna Abesinija. Iako se zovu „vodoinstalaterima“, ili baš zato, mogu kao i njihovi uzori, ili izvori, izazvati različite poplave, i onda loviti u mutnome. Hrvatsku je preplašilo nekoliko iredentističkih gesta koje su mogle biti ohrabrene riječima službene politike o „talijanskoj Istri“i „talijanskoj Dalmaciji“. I Slovenci su na udaru otvorene ili prikrivene talijanske iredente, samo pravodobniji i koherentniji u reakcijama. Dvije su krive mogućnosti na raspolaganju i Hrvatima i Slovencima, i obje bi mogle imati moć bumeranga: da ih zahvati paranoja i blokira strah ili da podcijene demokratske potencijale talijanskoga društva. Postoji i jedna dobra prilika – da recidivima talijanskog fašizma, koliko god se on maskirao tako što pompozno slavi D’Annunzija vjerujući da slavi Mussolinija, suprotstave vlastiti antifašizam. Baš je u tome najveći hrvatski problem, što se odričemo antifašizma da se ne vežemo uz komunizam, i što ne priznajemo ratne stečevine ostvarene u okvirima Jugoslavije da nas ne vežu uz jugoslavensku državu i njezine zločine.
Pošast pogodila roditelje
Slovenci nemaju taj kompleks, nisu oni manji nacionalisti od Hrvata, kako je pisao François Feyto, samo nemaju kome dokazivati da nemaju „srpski problem“. Jugoslavija je bila povijesna etapa na putu Slovenaca prema vlastitoj državi; njima je, objektivno, lakše uspostaviti takav pragmatični, neideologizirani odnos, jer su ih jugoslavenske vlasti proganjale minimalno, a oni na zajedničkom tržištu maksimalno koristili prednosti najrazvijenije republike, i jer su iz Jugoslavije izišli gotovo bez ljudskih gubitaka i bez materijalne štete. Za razliku od Hrvatske koja je više patila i koja je skupo platila svoju slobodu. Dok su se Hrvati mučili kako će otjerati duh D’Annunzija iz Rijeke, Slovenija je u svome dijelu Istre slavila priključenje Primorske oblasti matici zemlje, uz demonstraciju jedinstva Dežele na koju bi Hrvati mogli biti ljubomorni; nikad hrvatske vlasti, ni s Tuđmanom ni bez njega, od Domovinskog rata nisu pokazale tako moćno što je snaga nacije i što je konsenzus politike, kao što to mogu Slovenci ujedinjeni pod slovenskim zastavama iz različitih epoha borbe za Sloveniju i slovensku državu. Mogu se naši susjedi tući u borbi za vlast; to je demokracija. Kad je država u pitanju, mogli bi Hrvatima biti primjer, ako ne i uzor; svi su kao jedan. Hrvatsku opravdano iritira spomenik D’Annunziju u Trstu. Postavlja se pitanje dosljednosti, bitne u svakoj osjetljivoj političkoj situaciji: bi li Hrvate trebale jednako opravdano iritirati ulice nazvane prema Pavelićevu ministru Mili Budaku ili ustaškom zapovjedniku Rafaelu Bobanu? Mogu li postojati dva metra? S pravom su se u Hrvatskoj digli na noge kad su u Italiji slavili stogodišnjicu D’Annunzijeva pohoda na hrvatske krajeve; je li moralno i politički korektno da u nas za 10. travnja proustaški nostalgičari oblače crne košulje i tako demonstriraju do kakve povijesti drže? U Hrvatskoj zvuče prijeteće talijanski ispadi iredente; zašto naša država nije u stanju do kraja prekinuti veze s ustaškom prošlošću koja se Hrvatima stalno gura pod nos? Hrvatski su borci s pravom uvrijeđeni kad se današnja demokratska hrvatska država uspoređuje s nedemokratskom Pavelićevom diktaturom. S istim bi pravom, i s jednakom odgovornošću, trebali raščistiti je li moralno i politički legitimno povezivati njihovu uzvišenu borbu s profaniranim ustaškim pozdravom. Pogotovo što ga je sam vrhovni zapovjednik izričito zabranjivao. Vjerodostojnost nema granice. Može li Hrvatska odgovarati na talijanski ili neki drugi fašizam tako da se politički odriče svoga antifašizma, osim deklarativno kad na međunarodnim paradama hoće impresionirati statistikama a ne samom politikom? Tko se još odriče svojih pobjeda? Današnje generacije u Europi olako zaboravljaju kakva je pošast zadesila njihove roditelje pa se prepuštaju valovima populizma i nacionalizma da ih vode dalje od europskih izvora.
Ako se antifašizam shvaća kao skup vrijednosti nasuprot nacizmu i fašizmu – demokracija nasuprot totalitarizmu, sloboda nasuprot diktaturi, pravo nasuprot represije, različitost nasuprot monolitnosti, solidarnost nasuprot monopolu, onda nije sramotno biti antifašist. Hrvatska se nema razloga odricati tako shvaćenog antifašizma, samo zato što su ga predvodili komunisti, i što su Titove vlasti kompromitirale njegove pozitivne vrijednosti. Poslije svega, veliko je pitanje koliko je politički korektno i povijesno utemeljeno u jednoj državi, koja je zasnovana i na antifašizmu, praviti od partizana zločince a od ustaša žrtve. I je li to uopće produktivno za Hrvatsku, kojoj iz susjedstva bacaju udice ne bi li se uhvatila na obične ješke: tko je pobijedio u ratu? Tko se pobjeda odriče, može jednom završiti u porazu.
Dok su se Hrvati mučili kako će otjerati duh D’Annunzija iz Rijeke, Slovenija je u svome dijelu Istre slavila priključenje Primorske oblasti matici zemlji