Petrova gora: šume i spomenik kadar iz filma o apokaliptičnoj budućnosti
Osim ogoljelih dijelova šume, putnike na vrhu Petrovcu još više rastuži zapuštenost tamošnjeg spomenika, djela Vojina Bakića. Potpuno je devastiran, a državno je vlasništvo
Čak i ako niste neki veliki zaljubljenik u prirodu ili strastveni planinar, ako ste tek krenuli kušati hvaljeni gulaš s njokima ili palačinke u restoranu na putu prema spomeniku, zaljubit ćete se u nepregledne šume na Petrovoj gori. Svojom snagom i veličinom nadvijaju se nad vama već na cesti kojom ste se od središta Vojnića, najveće općine u Karlovačkoj županiji, zaputili prema Lovačkom domu Muljava, a pružaju vam hlad i dalje, sve do Petrovca, najvišeg vrha Petrove gore, mjesta gdje je 1982. sagrađen spomenik ustanku naroda Banije i Korduna po nacrtima kipara Vojina Bakića. Danas vjerojatno jedno od najdevastiranijih mjesta u Hrvatskoj. Prekrasna visoka debla bukve složena kao na šahovskoj ploči, gotovo identične visine, debljine, na idealnom razmaku kako bi šuma bila prozračna, čine veliki šumski tepih koji gledate dok se lokalnom cestom vozite do spomenika.
Dojave samo stižu
Samo onaj tko je prošetao Petrovom gorom, gledao tu moćnu šumsku masu dok joj se približava kroz naselja, razumije kakvu tugu i šok izazivaju scene koje se sve češće mogu vidjeti kod nas. Kada nakon guste i bogate šume ugledate padinu koja je toliko ogoljela da vam umjesto tamnozelenog šumskog plašta u oči upada smeđa zemljana površina ili kada vidite da je zeleni tepih prekinut linijom iza koje raste šikara, nema prolaznika koji ne osjeti iskrenu tugu. Takvih ogoljelih površina ima po cijeloj Hrvatskoj, od Medvednice do šuma u Slavoniji i Lici, a ni Petrova gora nije pošteđena. Planinari nam se već godinama javljaju i žale se da svake godine nailaze na nove površine na kojima se vidi da je posječeno puno više stabala nego što je trebalo posjeći. – Najviše smo dojava imali lani; planinari su svjedočili da se šuma nemilice ruši, da su na mjestima neki dijelovi opustošeni. S vremenom se ti dijelovi šume pretvaraju u šikare – priča nam Gordana Pasanec iz udruge Zeleni odred koja godinama upozorava na pretjeranu sječu zbog čega su podnijeli i prijave protiv Hrvatskih šuma. Tvrdi da Hrvatske šume nemaju šumsko-gospodarske planove s obzirom na to da su istekli još 2017. – Sva ta pretjerana sječa koja se otad događa ilegalna je jer ne postoje šumsko-gospodarski planovi po kojima bi se jasno vidjelo gdje se i koliko šumske mase može rušiti i izvoziti. No, svejedno nailazimo na brda srušenih stabala koja su izvučena i ostavljena uz šumske putove – dodaje Gordana Pasanec. Upozorava i da pravog pošumljavanja nema. No, u Hrvatskim šumama tvrde suprotno. Marin Svetić, voditelj Uprave šuma podružnice Karlovac, koja se brine o dijelu Petrove gore, kaže da je ukupna vrijednost planski uzgojnih radova samo za UŠP Karlovac i samo za ovu godinu 43 milijuna kuna. Dakle, toliko je novca potrošeno za pošumljavanje, odnosno popunjavanje sadnje, sjetve, rekonstrukcije šume i niza drugih postupaka kojima se brine za šumsko dobro. Dodao je i kako bruto sječa drvne mase na području UŠP Karlovac iznosi 400.000 kubnih metara te da im je glavna vrsta u smjesi koju izvlače iz šuma bukva koja čini više od 70 posto smjese. Svetić podsjeća i da su šumarske inspekcije stalno na terenu i kontroliraju ih što rade. Pojašnjava i da područja koja vidimo kao velike površine koje su zarasle nakon što je posječeno drvo, pa sada izgledaju kao zapuštene parcele na kojima raste šikara, zapravo nije to što vidimo, već mlada šuma u razvoju.
– Nigdje u Hrvatskoj, pa tako ni na Petrovoj gori, ne događa se pretjerana sječa jer su svi radovi propisani i temelje se na održivu gospodarenju šumama koje se provodi temeljem šumsko-gospodarskih planova. Smjernice po kojima se rade planovi temelje se na šumsko-gospodarskoj osnovi područja, a taj dokument vrijedi od 2015.-2016. – kažu u direkciji Hrvatskih šuma. Dodaju da je osnovni princip održiva gospodarenja da se nikada od šume ne uzima više nego što iznosi prirast, pa se tako siječe prosječno oko 80 posto prirasta na razini Hrvatske. – EUROSTAT-ovi podaci govore da su se u 25 promatranih godina pošumljena područja u Hrvatskoj povećala za 17 posto, po čemu je Hrvatska druga u EU, odmah iza Italije s 22 posto. Što se tiče Petrove gore, na predjelima u kojima je izvršen dovršni sijek već raste mlada šuma. Preferira se prirodna obnova šuma, što se događa
na Petrovoj gori, jer je biološki i ekonomski najracionalnija. Ljudi znaju reći da nekoliko godina nakon sječe raste šikara, ali to nije točno. Šikara je devastirana šuma, a mlada šuma razvija se po fazama podmlatka, mladika, koljika i dalje prema srednjodobnoj i staroj šumi te završetku svoga životnog ciklusa. Dovršni sijek je u biti žetva nakon višedesetljetnog ili stoljetnog ciklusa šume, za razliku od poljoprivrede gdje ciklus uglavnom završava u jednoj godini i svi normalno prihvaćaju završetak toga ciklusa. Isti princip treba prihvatiti i u šumarstvu. Ti šumarski postulati zapisani su i u Šumskom redu Marije Terezije koji ove godine puni 250 godina od svoga izdavanja – kažu u direkciji Hrvatskih šuma. Tvrde da nema nikakvih zabrana, a da sječa nije obavljana od proljeća do polovice lipnja jer tada traje vegetacija, ali da je nakon toga nastavljena na Petrovoj gori i drugdje u Hrvatskoj na osnovi planova.
Cijene drva lete u nebo
Mještani s kojima smo na putu prema Petrovoj gori razgovarali kažu nam da je puno veća tragedija od prekomjerne sječe to što sav taj drvni materijal odlazi iz Hrvatske, a domaće tvrtke koje se bave preradom drveta ne mogu dobiti dovoljne količine drvne mase od Hrvatskih šuma.
– Vi mladi to ne znate, ali ovaj dio brda u mjestu Loskunja koji je sada pod drvetom, prije 20-ak godina bio je potpuno ogoljen. Ja tu živim već više od 70 godina i stalno gledam te promjene. To vam je tako, svako drvo ima svoj vijek trajanja. Hrast može doživjeti i 200 godina, ali bukva živi 70 do 80 godina. Tada je zrela i nakon toga više nije tehničko drvo, ne može se upotrijebiti za građu, već samo za ogrjev. Nakon tog vremena više i ne daje prava mlada stabla. Bio sam jako mlad, ali sjećam se, i otac mi je pričao, sve su vam ove bukove šume na Petrovoj gori bile porušene. Tamo negdje 1945. i 1946., odmah nakon rata. Sve je bilo golo i ružno za vidjeti. Tada su rušili bukve posvuda jer su, kako mi kažemo, prestarale i sadili su nove šume. Sada smo valjda opet blizu tome da doživimo da ruše ove naše bukve – kazuje nam stariji čovjek kojeg smo zatekli u mjestu. Dodaje da na tom području svatko ima nekoga u šumariji, pa ne želi isticati svoje ime u javnosti. – Ljudi su ovdje sirotinja, žive od malih mirovina, a neki i bez njih. Zato mnogi od njih sijeku u svojim privatnim šumama. Imaju izlaznice, ali izvade iz šume daleko više od odobrenog, a cijena metra drva otišla je u nebo, čak i do 400 kuna. Da vidite kakvih golih brda ima ovdje, ali i oko Hrvatske Kostajnice i u Gvozdu, da vas srce zaboli, a to su sve privatne šume – kaže nam sugovornik. U privatnim šumama, ističe, nema kontrola. Odmahuje rukom i kaže da se na Petrovoj gori sigurno nitko ne bori za atraktivno građevinsko zemljište kao na Medvednici. Osim ogoljelih dijelova šume, putnike na vrhu planine još više rastužuje zapuštenost spomenika na Petrovcu. Spomenik Vojina Bakića potpuno je devastiran i ogoljen, a vjerojatno će ubuduće biti još i gore. Spomenik je državno vlasništvo, nalazi se na razmeđu općina Vojnić, Gvozd i Topusko i prije bilo kakvog ulaganja u njegovu obnovu, država mora odrediti koja će od tih općina biti vlasnik lokacije. To što je spomenik devastiran i što mu se ne zna vlasnik, kažu nam upućeni, odlično odgovara svoj sili teleoperatera koji su na spomenik, poput zastava, postavili svoje moćne antene. I dok bi svuda u svijetu za takvo što morali prikupiti milijun kojekakvih dozvola i suglasnosti te platiti državi pozamašne iznose za korištenje lokacije, na Petrovoj gori oslobođeni su svih davanja i obveza. Dok država ne raspetlja tko je vlasnik i što će sa spomenikom, mistiku ogoljela objekta prepoznala je filmska industrija, pa je ovih dana postao odlična kulisa za snimanje, začudo ne scena iz vječnih domaćih tema o partizanima, ustašama i ostalima, već futurističkog filma inozemne produkcije. Zapuštena lokacija koja izgleda kao da je svjetlosnim miljama udaljena od civilizacije, atraktivna je astronomima koji taj mir najviše cijene. Neukaljana svjetlom ili bukom, zahvaljujući Astronomskom društvu Beskraj iz Zagreba, Petrova je gora početkom ljeta proglašena prvim u Hrvatskoj međunarodnim parkom tamnog neba. No, dok se ne snima ili dok na Petrovcu ne borave zaljubljenici u zvijezde, lokacija je mjesto na kojem se okupljaju druge “ekipe”. Od migranata koji preko Petrove gore ulaze u Hrvatsku do mladih nakon čijeg druženja u mraku pod spomenikom možete naići na razbijene boce, opuške, šprice...
Ljudi su ovdje sirotinja, žive od malih mirovina, a neki i bez njih. Zato mnogi od njih sijeku u svojim privatnim šumama. Imaju izlaznice, ali izvade puno više od dopuštenog