Običaji i sjećanja koji imigrante udaljavaju jedno od drugoga u raljama klaustrofobičnog Zapada
Knjiga na stolu
Dok država ne raspetlja tko je vlasnik i što će sa spomenikom, mistiku ogoljela objekta uočila je filmska industrija te je postao odlična kulisa za snimanje, ali ne scena iz vječnih domaćih tema, već futurističkog filma strane produkcije
VBZ je u novopokrenutoj biblioteci Na margini koju snažno podupire i Europska komisija objavio i zapaženi roman pakistanskog pisca s britanskom adresom Mohsina Hamida “Izlaz Zapad”. Riječ je o četvrtom romanu tog prodornog pisca čija su djela do sada prevedena na četrdesetak jezika, a našla su se i među knjigama finalistima prestižnih nagrada kao što su to Booker i Impac Dublin. Biblioteka Na margini zamišljena je kao biblioteka koja promiče glasove drugih i drugačijih, u što se uklopio i Mohsin Hamid. Roman “Izlaz Zapad” bavi se temom emigracije i imigracije, sveprisutnoj i danas već pomalo opterećavajućoj, ali nimalo bezazlenoj. Hamid u britkom, pulsirajućem romanu priča priču o jednom ljubavnom paru mladih muslimana (zemlju pa ni njihovu nacionalnost točno ne precizira) koji život u živopisnom megalopolisu moraju prekinuti zbog agresivnih militanata koji silom preuzimaju vlast u ionako tradicionalno orijentiranoj zemlji prepunoj proturječja.
Saeed i Nadia susreću se gotovo slučajno, da bi ciljano napustili grad preko tajnovitih, metaforičkih vrata, te preko Grčke otišli prvo u dobru staru Europu a onda i u London (koji već danas ponovno nije dio te dobre stare Europe zbog Brexita), a onda i preko bare u Ameriku. Saeed i Nadia su apolitični mladi ljudi. Slobodoljubivi i moderni koliko se to može biti u njihovoj sredini. On je umjereno religiozan, ona neopterećena religijom i samostalna do te mjere da zna objahati motor kojim praši po velegradskim ulicama na sablazan patrijarhalno raspoloženih muškića ili u kojoj u svojem podstanarskom gnijezdu prima muški posjet uz sve moguće mjere sigurnosti, pa i uz prerušavanje našeg Saeeda u ženu. Mohsin Hamid je vrlo zorno, pa čak i brutalno, opisao ulazak bespoštednog rada u užurbanu ali ipak šarmantnu velegradsku svakodnevicu Nadije i Saeeda. Pri tome je bio gotovo publicistički realističan i direktan, bez suvišnih opisa i proznih digresija, bez objašnjavanja i gubljenja vremena na povijesni ili ekonomski aspekt i kontekst ratnih zbivanja koja imaju sva obilježja sukoba “Izlaz Zapad”, civilizacija i vjerskog rata. Doduše, romanu je pridodao nekoliko proznih intermezza s proizvoljno izabranim likovima koji i nemaju puno veze s glavnom radnjom, ali štivu dodaju na težini i mističnosti. Potpuno uronjen u sudbine svojih nedužnih, nevinih likova, Mohsin Hamid je abolirao sve one obične i nedužne ljude koji danas na svijetu pokušavaju pobjeći iz svojih zemalja u potrazi za novim i sigurnim životom koji, na žalost, ne postoji. Naravno, Saeed i Nadia nikako nisu samo ekonomski emigranti. Svojim bijegom spašavaju goli život i pravo na život s osobom s kojom žele živjeti, ali iza sebe ostavljaju svoje najuže obitelji, ali ipak ne i svoje običaje i svoja sjećanja. Upravo ti običaji i sjećanja udaljavaju ih jedno od drugoga kada se nađu u raljama klaustrofobičnog Zapada koji svoja dobra ne želi dijeliti s drugima ni pod cijenu kršćanskog nauka i kršćanskog uvjerenja. Saeed i Nadia su temeljito različiti, što dokazuje i njihovo ponašanje najprije u londonskom getu u kojem su uz druge nevoljnike okupirali jednu bogatu i raskošnu palaču u samom središtu grada, a onda i u Americi, u kojoj svatko od njih odlazi na svoju stranu tražeći sreću u drugim narjučjima. I dok je prvi dio romana realističan, drugi zapadnjački dio pun je distopijskih tišina i nedoumica, i to ne samo zbog ironične lakoće kojom Saeed i Nadia kroče preko državnih granica između slobodnog i neslobodnog svijeta nego i zbog njihove neizvjesne zajedničke budućnosti, opterećene razlikama u karakteru. Vrlo je zanimljivo da je autor baš ženi dao svojstva borca protiv ustaljenih i uhodanih običaja, dok je muškarac, čak i kad pobjegne iz svoje sredine, i dalje u njenu vlasništvu, poslušan i vjeran tradiciji koja se burno poigrala s njegovim životom. Da li se isplatilo prijeći famozna ‘vrata’ kroz koja se bježi od militantnih fanatika koji znaju samo za represiju i mrze ljude? Odgovor Mohsina Hamida, ali i njegovih više ili manje emancipiranih likova, mogao bi biti pozitivan. Ali, svi koji bježe u pravilu se uvijek vraćaju, makar i privremeno. Stoga je izlaz Zapad ujedno i ulaz Istok, bez mistificiranja i bez predrasuda.