Ksenofobija i rasizam danas su i poslovni model – služe za rušenje cijene rada i zaradu
Političke stranke, od krajnje desne do krajnje lijeve političke orijentacije, govore samo o kaznama, zabranama, zaprekama, a o pozitivnim vizijama budućnosti ni riječi
Otvoriti škrinju s hrvatskim glazbenim blagom u Gradišću i njezin sadržaj promovirati u Austriji, Europi i diljem svijeta za gradišćanske i sve ostale Hrvate izvan zemlje velika je stvar, a napraviti to u rock, pop, soul i reggae-izdanju i s vokalima i članovima ansambala koji su pripadnici hrvatske narodne manjine u Austriji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Italiji, ili potječu iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinstven je pothvat. Upravo je to učinio producent ove godine izašlog dvostrukog CD-a „Bolschoi beat Gradišće – gradišćanske pogrebne i svatovske pjesme“, gradišćanski Hrvat, rođeni Filežanin prof. dr. Rudolf Karazman (64), austrijski psihijatar, neurolog, liječnik specijalist medicine rada i psihoterapeut iz Beča te lektor na Medicinskom i Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beču koji je i znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Što je natjeralo bivšeg rokera i sadašnjeg priznatog austrijskog znanstvenika da premijerno upliva u gradišćanske glazbene vode i snimi stare hrvatske pogrebne i svatovske pjesme u novom ruhu?
Ponos na hrvatske korijene i pripadnost gradišćanskim Hrvatima koji su, unatoč mnogim nedaćama, uspjeli čak 500 godina sačuvati svoj jezik, kulturu i tradiciju pa tako i svoje pogrebne i svatovske pjesme. A to sigurno nije bilo lako, jer poznato je da su Hrvati, nakon Židova, jedan od najraseljenijih naroda u svijetu. Razmišljao sam kako te pjesme naših starih približiti mladim generacijama. Da ne padnu u zaborav. A budući da nikada nisam bio tamburaš, nego roker i volio sam Led Zeppelin, odlučio sam miješati stilove pa su stare hrvatske pjesme osvanule u novom pop, rock i soul aranžmanu. Dvostruki CD zapravo je glazbeno hvala mom rodnom selu Filežu, gdje sam s majkom Tildom i ocem Joškom te ostalom rodbinom, veselim susjedima i prijateljima proveo sretno djetinjstvo. Svi oni pjevali su te stare hrvatske pjesme i nekada mi se čini kao da su tu i kao da ih čujem.
Istaknuli ste da ste posebno ponosni na novoizašli CD. Zašto?
Prvo jer je CD prava Croatisada! Pjevači su gradišćanski Hrvati iz Austrije, Slovačke, Moliški Hrvati s juga Italije, Hrvatica iz Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine... Cijela zemljopisna karta iseljenih Hrvata, što prvotno nije bilo planirano, ali je tako ispalo. Drugo, jer je ugledni glazbeni časopis Rolling Stones CD „Bolschoi beat: Gradišćanske pogrebne & svatovske pjesme“ocijenio s 3,5 od mogućih pet zvjezdica, jednako kao i primjerice svjetski poznatog američkog pjevača, kantautora i gitarista Brucea Springsteena.
Dijele li i gradišćanski Hrvati taj ponos i veselje s vama?
Mnogima se CD sviđa, posebno onima koji nisu hrvatskog podrijetla. Neki hrvatski tradicionalisti kritizirali su nove obrade starih pjesama, a neki su mi predbacili da sam se kasno počeo baviti Gradišćem, što nije točno, jer sam sve vrijeme prisutan u Gradišću. Nov je jedino moj ulazak u glazbeni svijet Gradišća. Prije toga 80-ih godina na austrijskoj razini svirao sam saksofon u punk-sastavu Drahdiwaberl, u kojem su zajedno muzicirali Peter Vieweger i Hanzi Hölzl, poznat pod imenom Falco. Potom sam postao član sastava Bolschoi beat i 2015. godine s vođom Falcova sastava Viewegerom snimio CD „Kozmonauti ljubavi“, koji je postigao zapažen uspjeh. Imao je i humanitaran karakter jer smo njegovom prodajem pomogli mnogima u nevolji.
Uz pogrebne i svatovske pjesme na novom CD-u su i pjesme o ljubavi i zabranjenoj ljubavi, pravima žena i ljudskim slobodama sa znakovitim političkim porukama vezanim za „zla današnjice“: rasizam, netoleranciju i netrpeljivost prema strancima. U tijeku kampanje na posljednjim austrijskim predsjedničkim izborima 2016. godine pokrenuli ste i „Inicijativu u interesu Hrvata i ostalih narodnih manjina u Gradišću“, a sve zbog bojazni da bi na čelo države mogao doći desničar Norbert Hofer iz Slobodarske stranke (FPÖ). Očito je i politika, uz glazbu, vaš teren.
I glazba je oblik otpora moći i politici želimo li socijalno pravedno društvo u kojem sve osobe uživaju jednaka prava i imaju jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala, bez obzira na to odakle su. Neću nikada zaboraviti kada sam kao mali dječak bio u tramvaju sa svojim djedom iz Gradišća koji nas je došao posjetiti u Beč. Kada je neki Bečanin pokraj nas čuo da razgovaramo na hrvatskom, počeo je glasno psovati i vrijeđati mojeg djeda. Ta netrpeljivost prema strancima i svemu što je strano grozna je! S tim problemom susretao sam se i kasnije kada sam radio u bečkoj Sveučilišnoj klinici za psihijatriju. Problem sam pokušao otkloniti osnivanjem inicijative za bolničko osoblje pod nazivom „Prvo čovjek“, kojom nam je pošlo za rukom uspješno promijeniti situaciju u mnogim bečkim bolnicama, gdje dnevno cirkuliraju ljudi iz 70-80 raznih naroda i narodnosti, za što smo i javno pohvaljeni.
Mnogi smatraju da su upravo stranci i izbjeglice krivi za skretanje Europe udesno i uzlet populista. Kakvo je vaše mišljenje?
Kriv je turbokapitalizam, brutalni radni uvjeti, neriješeni stambeni problemi, a ne doseljenici i migranti. Ljudi su danas pod stalnim stresom i raznim strahovima. Političke stranke, od krajnje desne do krajnje lijeve političke orijentacije, govore samo o kaznama, zabranama, zaprekama, a o pozitivnim vizijama budućnosti nema ni riječi. Upravo taj mehanizam straha i širenja negativne energije stvara nemir, ljutnju i buntovnost. Tome treba pridodati i negativan utjecaj medija, od kojih neki već 30 ili 40 godina šire netrpeljivost prema svemu što je strano. Unatoč tome, ne vjerujem da će Europa i nadalje skretati udesno, pogotovo ako pogledamo aktualni razvoj događaja u Grčkoj, Španjolskoj, Slovačkoj...
Nisu li podijeljenost članica EU i EU koja ne štiti svoje građane „voda na mlin“krajnjoj desnici i populistima?
Gledajte, ako se sadašnji EU ne promijeni i ne postane socijalno ekonomska zajednica s istim socijalnim pravima u svim zemljama članicama i ako se ne makne od autoritarizma, za nju nema budućnosti.
Vidite li bolju budućnost EU s novom šeficom Europske komisije Ursulom von der Leyen na čelu?
U natezanju između europskih pučana i socijaldemokrata, ona je dobro rješenje. Europski su izbori pokazali da treba prestati s nacionalnim izbornim mehanizmima za sve ljude jedan glas te da je nužno da Unija postane zajednica “sjedinjenih europskih država”, nadahnuta humanistič
Postizanje ravnoteže između poslovnih i privatnih obveza važan je čimbenik privlačenja i zadržavanja današnje generacije zaposlenika u tvrtkama i u zemlji
kim idealima. Mislim da nova predsjednica EU ima snage neke stvari pomaknuti s mrtve točke. A što se tiče izbjeglica koji su preplavili Europu, smatram da one zemlje ili koalicije zemalja koje su vodile ili vode ratove imaju najveću obvezu uzeti k sebi izbjeglice iz Europe. Tko želi ratovati, mora preuzeti i odgovornost. Po meni SAD ima najveću obvezu da izbjeglice koji su završili u Europi uzme k sebi. Iako, kad vidiš što se u SAD-u događa, ne želim ni izbjeglicama da ondje završe.
A što se to događa s Austrijom, također podijeljenom i pred prijevremenim jesenskim izborima?
Ni Austrija više nije ono što je nekad bila. Nemamo više nijednu stranku koja osvaja humanističkim sadržajima. Socijaldemokrati (SPÖ) i Zeleni nemaju trenutačno snagu oko sebe okupiti potrebnu većinu. Tradicionalna socijaldemokracija već je dulje vrijeme sadržajno prazna i nema nekog uvjerljivog vođu. Zeleni, kojima su promjena klime i njezine posljedice sada glavna tema, tom se temom godinama uopće nisu bavili. Pučka stranka (ÖVP) gubi svoju kršćansko-socijalnu tradiciju i okreće se velikim koncernima. Bivši kancelar Sebastian Kurz svoj je autoritarni način vladanja skupo platio u „političkom braku“s krajnje desnom Slobodarskom strankom (FPÖ) bivšeg potkancelara Heinz-Christiana Strachea koji je zbog „Ibiza skandala“morao podnijeti ostavku, a nedugo nakon toga pala je i austrijska vlada koju su činili Kurzovi „pučani“i Stracheovi „slobodnjaci“. Austrija je 29. rujna ne samo pred novim izazovima nego i pred novim sudbonosnim izborima. Najvažnije je da svi, svatko u svom okružju, pokuša uvjeriti ljude koji žele birati krajnje desni FPÖ da to ne učine. Samo tako možemo onemogućiti ponovno formiranje ÖVP-FPÖ koalicije koja je, osim borbe protiv migranata i azilanata, nepotrebno promijenila i važne društvene stečevine i uvela 12-satno radno vrijeme, spojila više od 20 socijalnih osiguranja u samo pet itd. Nadam se da će birači znati prepoznati sve te opasnosti, ali i kazniti aktere „Ibiza skandala“.
Nisu li Austrijanci već pomalo apatični i depresivni zbog svega toga?
Prije bih rekao razočarani i buntovni jer su političari doveli zemlju na rub sloma. Osim toga svi, bez obzira na to iz koje su stranke, isključivo govore o negativnostima sijući strah i nesigurnost u narodu. Umjesto da ga ohrabre i upozore na činjenicu da smo, iako smo mala zemlja, još dovoljno bogati da izgradimo svoju budućnost. A i mediji se katastrofalno ponašaju. Svakodnevno se natječu tko će na ovaj ili onaj način postaviti političarima najnegativnije pitanje kako bi imali ekskluzivu i konkurentski trijumfirali. A pritom ne razmišljaju da uništavaju povjerenje čitalačke i TV publike, ne samo prema političarima i medijima nego i prema cjelokupnom društveno-političkom sustavu. I to već jednom mora prestati ako želimo ostati psihički i fizički zdrav narod.
Koji nije ksenofobičan?
A to je posebna priča. Mnogi su već zaboravili da su se naši kancelari, potkancelari i ministri zvali Kreisky, Vranitzky, Klima, Busek, sve češka imena, a ministri su bili i gradišćanski Hrvati Berlaković i Daraboš. Pa čak dvije trećine Bečana doseljenička su djeca. I mi gradišćanski Hrvati. Upravo ta multietičnost i multikulturalnost ono je što jednu sredinu, pa tako i Beč, čini posebnim i najboljim gradom na svijetu. No, za neke je ta netrpeljivost prema strancima i rasizam unosan poslovni model koji im omogućava snižavati cijenu rada strancima, povećavati im najamnine za stanovanje i tako na njima dobro zarađivati.
Kako ocjenjujete austrijsko-hrvatske odnose i ulogu Hrvatske u EU?
Dobro je da je Hrvatska ušla u Europsku uniju i da je pouzdan partner mnogim europskim zemljama, pa tako i Austriji. Odnosi Austrije i Hrvatske nikad nisu bili bolji. Hrvati u Austriji izuzetno su cijenjeni, što nije bio slučaj 70ih godina. Njihov je imidž vidno poboljšan. A i gradišćanski Hrvati kao most povezivanja naših dviju zemalja tome su pridonijeli.
Odlazite li često u Hrvatsku?
Uglavnom na kongrese i simpozije. U listopadu je kongres medicine rada u Puli na kojem ću ponovno sresti svoje drage hrvatske kolege. Među njima prof. dr. Jadranku Mustajbegović, prof. dr. Selmu Šogorić i druge koje sam upoznao još kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji i kada me je Grad Beč, jer sam gradišćanski Hrvat, poslao na Medicinski fakultet zagrebačkog sveučilišta da uspostavim suradnju s kolegama u Zagrebu kako ne bi ostali odsječeni od zapadne Europe. I tako smo postali ne samo suradnici nego i dobri prijatelji. Zajedno smo osnovali i Ljetnu školu za promociju zdravlja u Motovunu, na čijem sam čelu bio do 2014. godine. Razvili smo i razne inicijative, među njima i antimobbing mrežu o kojoj sam imao priliku govoriti i u Hrvatskom saboru. To sam na neki način doživio kao svoj povratak kući.
Kada ste prvi put došli u Hrvatsku?
Moja supruga Inge Karazman-Morawetz, sociologinja i suosnivačica mojeg bečkog IBG instituta, s kojom imam jednog odraslog sina, bila je ta koja me 1990. prvi put dovela u Hrvatsku. Bili smo u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, na otoku Hvaru i poluotoku Pelješcu, posjetili brojne gradove, gradiće i mjesta na jadranskoj obali. Od tada je Hrvatska za mene, a puno sam putovao, najljepša zemlja na svijetu.
Da se vratimo radu i medicini rada. Zašto ste osnovali austrijski Institut za inovativno upravljanje zdravljem na radu (IBG)?
Jer sam shvatio da je medicina znanost bolesnih i u sebi nosi mnogo toga negativnoga: stres, mobbing, bourn out, posttraumatski stres itd. i da je neophodno okrenuti se znanostima o zdravlju na radu koje su bile tek u povoju i trebalo ih je razviti, kako bi se pokazalo da je ljudska produktivnost izvor zdravlja. Već je Sigmund Freud rekao da su rad i ljubav dva neophodna faktora za ravnotežu ljudskog zdravlja. Na mnogim smo područjima 1995. godine, kada smo osnovali Institut IBG, bili prvi, a razlog je bio povezivanje medicine rada sa psihijatrijom. Izgradili smo i naše instrumente ocjenjivanja kvalitete rada. Sve su to bile novine s kojima smo stekli renome i danas imamo 200 zaposlenika koji se uspješno brinu o 300 različitih tvrtki i ustanova u Austriji, odnosno o 100 tisuća ljudi. Želja nam je proširiti se i na Hrvatsku.
Neki austrijski mediji hvale vas da stvarate „sretne, zadovoljne i zdrave zaposlenike“i „radna mjesta – prijatelje zaposlenika“. O čemu je riječ?
Vrlo važna komponenta koja pridonosi zdravlju i radnoj sposobnosti je edukacija i ulaganje u ljudski kapital. Uspješne kompanije najveću pozornost poklanjaju izboru kvalitetnih kadrova i njihovu usavršavanju, zato što znaju da su ljudi izvor uspjeha svake tvrtke. No, menadžeri danas nažalost ne uče na fakultetima o ljudima u radnom procesu, nego o marketingu i strategijama, kako što više zaraditi. Kod nas je situacija drukčija. Mi nastojimo rehumanizirati produktivnost, a fleksibilnost rada, koju se gotovo uvijek usmjerava na kupce, usmjeravamo na zaposlenike kako bismo im smanjili stres i dali mogućnost da svatko može prije i poslije rada organizirati svoj privatni život kako želi. Tako stvaramo radnu okolinu koja zaposlenicima omogućava ravnotežu između privatnog i poslovnog života što oblikuje njihovo zadovoljstvo na svim razinama i izravno utječe i na njihovo zdravlje.
Zašto se onda poslodavci i nadležni državni organi iz područja rada u nekim zemljama više ne pozabave postizanjem ravnoteže između privatnog i poslovnog života zaposlenika?
Jer nisu adekvatno školovani i ne znaju da znanje, sposobnosti, vještine i inteligencija ljudskih resursa predstavljaju najveći kapital i nalaze se ispred bilo koje suvremene tehnologije. Ne znaju da se postizanjem ravnoteže između poslovnih i privatnih obveza radnika, kao što su fleksibilno radno vrijeme i rad kod kuće, postiže veća radna učinkovitost i opća društvena i gospodarska korist. I ono, možda najvažnije, jest da postizanje ravnoteže predstavlja važan čimbenik privlačenja i zadržavanja današnje generacije zaposlenika u tvrtkama i u zemlji.
Poučno za zemlje poput Hrvatske, iz kojih se mladi masovno iseljavaju...
Naravno, jer samo zadovoljni i visoko motivirani zaposlenici koji uživaju u radnoj atmosferi i tvrtki ostaju i dugoročno nižu poslovne uspjehe. Ne samo mlada generacija nego i ona 60+, čije stečeno znanje treba znalački iskoristi, a ne tjerati je u mirovinu. Jer za zaposlenika i tvrtku, a u konačnici i državu, to je win-win situacija.