Strah od drukčijih i opravdanje nasilja slika su današnjice
Hrvatski dramatičar Ivor Martinić jedan je od najizvođenijih naših dramatičara u svijetu s posebnim naglaskom na Južnu Ameriku i zemlje španjolskoga govornog područja. Zagrebački ZKM danas će mu praizvesti dramu “Dobro je dok umiremo po redu”, a pred Martinićem je uzbudljiva sezona jer se sve intenzivnije bavi i filmom.
Bavi li se i vaša drama koju će praizvesti ZKM “Dobro je dok umiremo po redu” obiteljskim prilikama i neprilikama?
Da, u središtu drame razvedeni je bračni par koji se sastaje da bi ispratio sina u inozemstvo. Susret bivših supružnika, nove očeve djevojke i bivše sinove djevojke događa se tijekom noći kada otac obitelji ispunjava svoj višegodišnji san i otvara restoran. No sin se ne pojavljuje, a Janko doznaje da mu je otac na samrti. Bavim se, dakle, smrću jedne obitelji te svim potisnutim i neizrečenim zamjeranjima koje ti članovi obitelji imaju jedni prema drugima. Kroz tu temu bavim se pitanjem slobode pojedinca u zajednici kao što je obitelj.
Navodno ste tu dramu pisali vrlo dugo. Znači li to da ste je puno mijenjali od početne ideje?
Drama se mijenjala dok je čekala svoj red za postavljanje. Prva verzija napisana je prije više od pet godina, no nije mi žao što već tada nije izvedena. Vjerujem da se isplatilo čekati upravo ovakvu umjetničku ekipu. Aleksandar Švabić inspirativan je redatelj, a s ansamblom glumaca ZKM-a uvijek je zadovoljstvo surađivati.
Hoće li zagrebačka publika gledati i vašu komornu dramu “Bilo bi šteta da biljke krepaju?
To je drama o prekidu ljubavnog odnosa i posljedicama koje to ima za emotivni život jednog para. Uloge ljubavnog para igraju Maja Posavec i Pavle Vrkljan, a zagrebačka publika moći će je pogledati u novotvorenom Kunst Teatru na Trešnjevci.
Zrinko Ogresta uskoro počinje snimati film po vašoj slavnoj drami “Drama o Mirjani i ovima oko nje” za koji ste napisali scenarij. Tko će glumiti Mirjanu, a tko ove oko nje?
To se ne bih usudio otkriti bez redatelja. Samo mogu reći da se glumce biralo dugo te je zbog
ZASTRAŠUJUĆE JE KOLIKO DOGAĐAJA S KRAJA 20-IH PROŠLOG STOLJEĆA U NJEMAČKOJ MOŽEMO PREPOZNATI I DANAS U EUROPI
NJEGOVA PREDSTAVA “MOJ SIN SAMO MALO SPORIJE HODA” OD 2014. JE U PICADERU U BUENOS AIRESU IZVEDENA 500 PUTA
toga podjela uzbudljiva, svježa i neočekivana.
Ogrestin film trebao bi se zvati “Ljudi ne mogu letjeti”. Je li taj naslov prefatalistički?
Moguće, svatko može interpretirati naslov na svoj način. Riječ je o rečenici iz scenarija koju majka izgovara svojoj kćeri te se ona prenosi s koljena na koljeno, kao i značenje, a to je da se prestane maštati, već da se fokusira na rad, realnost života, itd. Ta je rečenica i jedan od ključnih okidača u odnosu Mirjane i njezine majke, jer se Mirjana u njoj prepozna, a u tom prepoznavanju preispita i odnos s vlastitom kćeri. Čini mi se da naslov dobro sublimira atmosferu beznađa “oko” Mirjane.
Kako objašnjavate svoj enorman uspjeh u Latinskoj Americi gdje predstave vaših drama imaju i pet stotina izvedbi?
Sve je počelo 2014. kada je praizvedena drama “Moj sin samo malo sporije hoda” u prijevodu Nikoline Židek. Ta je predstava do danas na repertoaru kazališta Picadero s više od 500 izvedbi. Riječ je o čistoj sreći. Uspješnu predstavu ne može se predvidjeti, a tekst nikako nije jedini element uspjeha. Buenos Aires je centar kazališta španjolskoga govornog područja i uspjeh te predstave pobudio je interes kazališta ostalih zemalja Južne Amerike za mojim dramama, ali i dramama ostalih hrvatskih autora. Do kraja godine očekuju me premijere “Moj sin samo malo sporije hoda” u Peruu, a “Drame o Mirjani i ovima oko nje” u Venezueli.
Lani ste adaptirali “Sumrak bogova”, a ove vas godine u zagrebačkom HNK, za koji ste radili Novakova “Ciganina”, očekuje predložak po kojem je snimljen filmski mjuzikl “Cabaret”. Ne bojite se angažiranih tema?
Adaptacija romana “Zbogom Berlin”, po kojem je nastao kultni “Cabaret”, sjajan je materijal koji poziva na istraživanje, empatiju, ali i svakim novim čitanjem i upozorava i zastrašuje. Upravo je zastrašujuće koliko događaja s kraja 20-ih prošlog stoljeća u Njemačkoj možemo prepoznati i danas u Europi. Strah od drukčijih, sitne mržnje, medijske manipulacije, opravdanje nasilja. Sve se to može prepoznati i oko nas, danas.