Vole ‘brbljati’, smijati se... Kad jedna plače, druga je u čudu gleda
Valentina i Kristina rođene su prije osam mjeseci u 33. tjednu sa spojenim donjim dijelom prsnog koša, zajedničkom jetrom i crijevima. Kući su iz bolnice stigle prije mjesec dana
Valentina i Kristina rijetko plaču, vesele su naravi, igraju se, vole pažnju, obožavaju voćne kašice, prospavaju cijelu noć – ne bude se čak ni kad noću jedu. Majka Marija ima pune ruke posla, ali ni trenutak ne kuka.
Njezine su djevojčice, na prvu, sasvim obične bebe. No, cijela Hrvatska, pa i svijet, pamte što su proživljavale prije samo četiri mjeseca. Čudo s Rebra, prve hrvatske sijamske blizanke, koje su od svibnja samo blizanke, stigle su prije tri tjedna konačno kući u Bušetinu nadomak Virovitici. Osvojile su odavno srca nacije, a nastavljaju u istom tonu – tko god ih upozna, “zarobe” ga na prvi pogled.
– Kad vidim taj osmijeh na njihovim licima, svaki se trud isplati! Skidam im Mjesec s neba – razdragano će 25-godišnja mama Marija Tambolaš.
– Ne mogu opisati koliko smo bili sretni kada su došle kući! Prvu su noć bile malo nervozne, mislim da su im nedostajale sestre s Rebra jer su gotovo osam mjeseci bile u bolnici i vezale su se za njih. No, već je drugi dan bilo sve dobro – započinje ona. Osim blizankama, Marija i njezin suprug Petar Tambolaš roditelji su i šestogodišnjoj Maji te četverogodišnjem Ivanu.
Uživamo s blizankama
– Odlično su ih prihvatili, moja je Maja bila na rubu suza od sreće kad su seke stigle iz bolnice. Stvarno su sretni što su dobili dvije sestrice, jedino je Ivan malo ljubomoran što nisu brace – smješka se ponosna majka. Morat će i one, čini se, naučiti igrati nogomet.
Kad je se upita kako joj prolazi uobičajeni dan, Marija ne uzdiše i ne žali se.
– Ma to je sve super, mi stvarno, ali stvarno uživamo! Naš tata ode ujutro raditi i nema ga do 16 sati doma. Nekada ostane i dulje, jer još ima obveza po gradu, donosi im sirupe i sve što trebaju. Blizanke se bude između 7 i 7.30 sati, jedu oko 9, zatim malo gledamo crtiće, igramo se, zabavljamo pa spavaju do 12, a kad se probude, ručaju. Navečer zaspu već oko 21.30, ali ja idem u krevet oko ponoći, dok pospremim za svima njima. Noću se ne bude, pojedu obrok u dva u noći u snu, i isto tako u 6 ujutro, jedva ih natjeram da podrignu, a i to bude u stilu: “Pusti me na miru, mama.” Nastave spavati nekada i do 8 sati. Probude se s osmijehom na licu, imaju bolnički odgoj – red, rad i disciplina. Nisu plačljive, baš su vesele bebe koje se vole smijati, “pričati”, navikle su da imaju pažnju svih sestara na Rebru – prikazuje naša sugovornica. Marija je kuharica po struci, a najviše uživa pripremajući domaće kašice za svoje hrabre djevojčice.
Bake i djedovi su udaljeni 15 minuta vožnje automobilom od njihova doma u Bušetini, a i jedni i drugi uskoče ako pomoć zatreba.
– Iako, ja s njima mogu stvarno sve sama, one su tako dobre, lijepo su odgojene! Bez problema sve stignem sa svih četvero. Imam vremena i za sebe. Kad spavaju, uzmem si pola sata za kavu, a potrebna mi je ta kava da me drži budnom do ponoći. Ima tu posla, od pranja rublja i suđa do kuhanja ručka, ali nema veze, sve se to uspije. I tata se sjajno snalazi, on s njima sam peče palačinke! – zadovoljna je ona.
Stalno putovala do bolnice
Puna je riječi hvale i za starije mališane.
– Seka i braco još ne mogu pomoći oko, primjerice, presvlačenja jer još imaju rane na pa se bojim da se nešto ne dogodi. Ali jako nam vole pomagati oko kupanja, oni njima peru nožice i ručice, i isto tako kad ih mažemo. Ljuljaju ih u ljuljačkama za bebe, daju im dudu, pjevaju im, skaču, ludiraju se, a one vrište od sreće kad ih vide – opisuje. Blizanke su, pak, emotivno izrazito povezane.
– Jako su bliske, stvarno! Kad jedna plače, druga gleda u nju i kao da kaže: “Pa što ti je, nemoj plakati” – kaže mama.
A ne tako davno, njezina je stvarnost bila miljama daleko od ove idile – svakodnevne strepnje, strahovi, iscrpljujuća putovanja od Virovitice do Zagreba...
– Kad je to bilo potrebno, odlazila sam u bolnicu i svaki dan, a najčešće svaki drugi dan. Putovala sam vlakom, s presjedanjima u Koprivnici i Križevcima jer rade prugu – prisjeća se.
Djevojčice su stigle na svijet sredinom siječnja. Da Marija nosi sijamske blizanke, liječnici su u bolnici u Virovitici posumnjali u 11. tjednu trudnoće – a dotad su mislili kako je riječ o samo jednoj bebi. Tjedan dana poslije stigla je i konačna potvrda. Liječnici su joj savjetovali da prekine trudnoću...
– Došla bih doma, isplakala se i išla dalje, nije mi bilo druge! Morala sam biti jaka. Ni u jednom trenutku nisam dvojila i razmišljala trebam li ih zadržati ili ne. Razmišljala sam, bit će kako dragi Bog da, nisam ja tu da sudim o nečijem životu. Nikad ne bih prežalila da sam pogriješila u odluci. Kada smo saznali da su spojene, nismo o tome puno govorili, samo najužoj obitelji, mojim i Petrovim roditeljima. Nisam ni ja znala odgovore na sva ta pitanja, pa kako onda nekome drugome objasniti što je kad ja ne znam ni sama... Nisam htjela da netko na mene pravi pritisak i upleće se u moju odluku. Naši su se roditelji složili s nama, tu su da nam pomognu, a što će misliti ostali, to nije bilo toliko važno. Kad su se rodile, onda su svi saznali. Bilo je svega, i pozitivnih i loših komentara, sto ljudi, sto ćudi – pomirljivo kaže.
Valentina i Kristina su rođene su u 33. tjednu, sa spojenim donjim dijelom prsnog koša, zajedničkom jetrom i crijevima. Na svijet su, dakle, stigle gotovo dva
Razmišljala sam – pa nisam ja tu da sudim o nečijem životu. Nikad ne bih prežalila da sam pogriješila u svojoj odluci