Ahdnama – povelja za život katolika od 15. do 17. stoljeća u hrvatskim zemljama
Naglo “sazreli” uglednici (civilni i klerički) kojima je na prvome mjestu popunjavanje bosanskim katolicima praznih demografskih rupa u Hrvatskoj ne prestaju s objedama na račun fra Anđela Zvizdovića. Ne pitaju se što bi bilo s Bosnom, i čija bi ona danas
Iako je bilo dosta tema koje se moglo i trebalo razmotriti sa socio-političko-religijskog stajališta, ipak se odlučih vašu pozornost upraviti na povod susreta hrvatskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih franjevaca 13. i 14. rujna 2019. godine u Franjevačkome samostanu u Fojnici, u Bosni. Riječ je o 800. obljetnici susreta sv. Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila u Damietti 1219. godine i o 555. obljetnici sličnoga susreta ondašnjega poglavara bosanskih franjevaca, fra Anđela Zvizdovića, i osvajača Bosne, sultana Mehmeda el-Fatiha, na polju Milodraž nedaleko od Kiseljaka. Kao što je mnogima poznato, fra Anđeo je nakon razgovora sa sultanom dobio jedan veoma važan, a danas toliko osporavan i različito tumačen dokument imenom ahdnama [tur. ahdname: političko jamstvo, povelja od arap. ‘ahd: jamstvo, obveza + perz. name: knjiga, pismo, dokument, povelja, obveznica] čiji je izvornik izgorio u nekom od požara fojničkoga samostana, ali je sačuvano desetak njegovih prijepisa. Tu ispravu na talijanski preveo je fra Filip Lastrić u 18. stoljeću, a Ćiro Truhelka na hrvatski u 20. stoljeću, da bi 1949. godine stručnu analizu te isprave učinio osmanist Hazim Šabanović iz Visokog. O kakvoj ispravi je riječ? U Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine (Mostar 2009: 24-25) pod natuknicom Ahdnama navode se riječi fra Ignacija Gavrana, neprijepornoga velikana Bosne Srebrene, da je zbog turskih osvajanja Bosne dosta franjevaca i katoličkog puka, u strahu za svoju vjeru i život, izbjeglo u susjedne zemlje, i da sultanu el-Fatihu nije bilo u interesu imati pustu zemlju pa je stoga kao vjernik musliman dao fra Anđelu kao vjerniku katoliku jamstvo, pisanu ahdnamu, kojom je obećao slobodu i zaštitu kako onim franjevcima koji su ostali u Bosni tako i onima koji se vrate uz uvjet “dok budu pokorni mojoj službi”.
U tome smislu ahdnama je bila “osnovna isprava na koju su se franjevci uvijek pozivali kod turskih vlasti kada su trebali zaštititi svoja i prava kršćanskoga katoličkog puka u Bosni”. Svi se slažu u tome da u kasnijim stoljećima pozivanje na ahdnamu nije moglo puno pomoći kao što ni danas u mnogim zemljama puno ne pomaže pozivanje na deklaracije o temeljenim ljudskim pravima! No, unatoč svemu tome ahdnamom su, prema riječima fra Anđelka Baruna, jednoga od najboljih poznavatelja franjevačke povijesti u Bosni, “bosanski franjevci stoljećima branili svoje živote, opstanak svojih samostana i Provincije, pravo da vode brigu nad Hrvatima katolicima, a time i pravo ispovijedanja katoličke vjere u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću”. Zapravo, prema njegovim riječima, ahdnama je bila “magna charta libertatis od 15. do 17. stoljeća katoličkog kršćanstva u hrvatskim zemljama koje su pale pod osmansku vlast.” Odnosno, ahdnama je, smatra on, pozivajući se u svojoj knjizi “Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene” (Sarajevo-Zagreb 2003., str. 143) na fra Ignacija Gavrana i fra Dominika Mandića, bila “najvažnija povelja za život franjevaca i katolika u Bosni i Hercegovini u osmansko vrijeme” i time “ona spada među najznačajnije dokumente koje je ikada dobila Bosna Srebrena u svojoj povijesti”. Naravno, ne dijele svi ovo mišljenje. Tako neki u hrvatstvu i katoličanstvu naglo “sazreli” uglednici (civilni i klerički) smatraju fra Anđela Zvizdovića sultanovim podanikom i skutonošom što nakon propasti bosanskoga kraljevstva 1463. godine nije sav “ushićen i ponosan” poveo bosanske katolike u “svete” kršćanske (hrvatske) krajeve i time proveo priželjkivano humano preseljenje, nego je ostao u Bosni očijukati s njezinim osvajačem i rušiteljem njenoga kraljevstva kako bi sebi i svojim fratrima osigurao boravak pod osmanskom vlašću. A on je učinio ono što su Hrvati gotovo uvijek činili: priznavali uspostavljenu vlast (austrijsku, ugarsku, jugoslavensku, ustašku, partizansku itd.). Međutim, ti uglednici kojima je na prvome mjestu popunjavanje bosanskim katolicima praznih demografskih rupa u Hrvatskoj ne prestaju s tim i takvim objedama. Jako su bučni. Oni ni sebi ni drugima ne postavljaju pitanje: a što bi bilo s Bosnom, i čija bi ona danas bila da su je tada napustili katolici na čelu s fra Anđelom Zvizdovićem? Kao što ne postavljaju pitanje, čija će Bosna biti ubuduće nakon što iz nje zbog bezglave i nerazumne hrvatske politike u i prema Bosni i Hercegovini i zbog njezinog dodvoravanja promicateljima velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini – a koju (politiku) oni bezrezervno podržavaju – iz nje ‘iscure’ i posljednji katolici? Stoga je ahdnama za fra Luku Markešića “test koji pokazuje tko voli Bosnu, tko je za Bosnu, a tko je protiv Bosne”.
S druge strane, neki bošnjački mitomani u ovome činu davanja ahdname ne žele u sultanu el-Fatihu vidjeti osvajača i okupatora Bosne, nego njezina osloboditelja, donositelja nove religije mira – islama, mirotvorca koji – dajući ovakve povelje kršćanima u vrijeme dok u Europi vlada pravilo cuisus regio, illius religio – omogućuje da zajedno s muslimanima mogu živjeti pripadnici i drugih religija – kršćani i židovi. Oni se trude uvjeriti i sebe i druge da ondašnji procesi islamizacije u Bosni nisu bili prisilni i krvavi, nego “tihi” i “mehki”. Zaključimo: unatoč svemu, taj i takav fra Anđeo Zvizdović koji je kao i sv. Franjo Asiški smatrao da rješenje sukoba treba tražiti u razgovorima, a ne u ratovima, u ostanku u svojoj zemlji, a ne u iseljavanju, treba biti uzor mnogima u današnjemu hrvatskom društvu. No, bojim se da smo sve bliže zbijanju nacionalnih redova i ulazu u nacionalističke torove u kojima, kako kaže Krleža, “smrdi, ali je toplo”!
FRA ANĐEO ZVIZDOVIĆ TREBA BITI UZOR MNOGIMA U DANAŠNJEMU HRVATSKOM DRUŠTVU JER JE SMATRAO DA RJEŠENJE SUKOBA TREBA TRAŽITI U RAZGOVORIMA