Može li Kolindina kandidatura uljuditi jezik u kampanji
Rodoljubna zanovijetanja
Eto je i Kolinda Grabar-Kitarović objavila kandidaturu za predsjednicu države, ali ta je kandidatura nekako normalna, očekivana, i nema obilježja kakva imaju kandidature ostale dvojice ozbiljnih konkurenata, Zorana Milanovića i Miroslava Škore. U Kolindinoj biografija njezina sadašnja kandidatura neće imati neko posebno mjesto, kandidature Milanovića i Škore u njihovim će političkim biografijama značiti prekretnice. Bivši predsjednik Vlade i SDP-a bio je već pomalo zaboravljen, mislilo se da ga u politici više i neće biti i da su mu četiri godine na mjestu predsjednika Vlade u karijeri manje-više sve po čemu će se pamtiti. Ali je oživio, kandidatura za predsjednika države vratila mu je negdašnje značenje. I na svoj ga načina obnovila i učinila nevinim, malo tko spominje njegove učinke u izvršnoj vlasti i ne baš malobrojne mane koje je pokazao kao premijer. Loš predsjednik Vlade prometnuo se u respektabilnog predsjedničkog kandidata, odluka da se kandidira kao da je izbrisala ružnu sliku koju je o sebi ostavio i dala mu priliku da stvara novi imidž. I to je jedan od dokaza da visoki politički dužnosnici imaju “visoka” značenja bez obzira na to što su i kako su radili. Što nije valjalo blijedi, zvučnost dužnosti i imena ostaju. Kad biste bilo koga upitali po čemu to što je napravio Zoran Milanović može računati na glasove birača, teško bi mogao dati uvjerljiv odgovor, ali se uvijek može reći – po tome što je Zoran Milanović.
Još teže bi bilo objasniti koje su to Škorine političke kakvoće u koje se uzda u pohodu na Pantovčak, ali on može uvijek računati na to da je – Miroslav Škoro. Sve ono što je rekao otkad je kandidat za predsjednika države zapravo su
odavno istrošene, izlizane fraze, kao da ih je učio iz nekog udžbenika kako bi svladao jezik koji mu je sad, kako misli, kao predsjedničkom kandidatu potreban. Nigdje duhovitosti kakvom zna zabaviti na koncertima, gdje je svoj i spontan, pa utoliko više u političkom miljeu i političkom jeziku djeluje kao stranac, kao gost. I kao što je kandidatura Zorana Milanovića obnovila, obukla mu novo odijelo, u Škorin javni život unijela je prevrat zbog kojeg on više nikada neće biti u prvom redu pjevač. Ako pobijedi na izborima, teško će ga se kao pjevača
moći zamisliti i vjerojatno kao predsjednik više javno i ne bi pjevao. Ako pak izgubi na izborima, pjevačka će mu karijera biti trajno obilježena tim gubitništvom i novi Škoro više nikad neće moći biti kao stari Škoro. U tom bi slučaju mnogo gore prošao od mogućeg gubitnika Zorana Milanovića, jer političari gube i dobivaju pa su im jednako prirodni pobjede i porazi.
U netom objavljenoj Kolindinoj kandidaturi dramatičnost je drukčija, dok se Milanović i Škoro natječu za nešto drugo nego što jesu ili su bili, predsjednica se natječe za sebe samu. Pa se i moglo očekivati da će reći što je rekla – osvrnula se na uspješnu predsjedničku prošlost i obećala istu takvu budućnost. I za nju bi poraz na izborima bio šokantan. Novi mandat bio bi joj kruna karijere, gubitak na izborima zasjenio bi joj cijelu dosadašnju karijeru koja je bila iznimno bogata i u kojoj nije imala iskustvo gubitnice.
Zapravo su predsjedničke kandidature predizborni mitovi kao i svuda u svijetu. Uglavnom prazni mitovi. Kandidati se drže kao da su vrlo značajni samo zato što su kandidati, da su puno veći nego što jesu, pa bi neko političko značenje dobio i magarac kad bi ga se moglo kandidirati. Pa kao što misle da su jako značajni, pretjeruju i u neostvarivim obećanjima kojima izlaze iz okvira predsjedničkih ovlasti kao da nitko ne zna koliko su te ovlasti male i kao da nitko nikad nije pročitao hrvatski Ustav. Pretjeruju i u obezvređivanju protukandidata kao da su im najgori neprijatelji i najgore ništarije te bi ih najradije uklonili s ovoga svijeta. A svoje ja napuhuju tako da od balona napuhanosti koji stvore ispred sebe i oko sebe ne vide ni zemlju, ni ljude, ni Hrvatsku.
Možda uljuđena Kolindina kandidatura, s porukom “Ja sam jedna od vas”, što je mnoštvo puta pokazala i dokazala, usmjeri kampanju prema jeziku “svakog od nas”, stvarnijem u obećanjima i snošljivijem prema političkom protivniku. Predsjednik može ono što piše u Ustavu i ništa drugo a ne ono što bi u neostvarivim obećanjima biračima htjeli savjetnici kandidata ili kandidati po ustavu koji sami sriču. I napokon, ako su im protukandidati razlog za ponižavanje, zar bi im razlog za ponižavanje bio i narod
• kojim bi vladali!?