Ganutljiva predstava o umiranju
Kada im se osiguraju poticajni uvjeti i kada ih se u tome ohrabri, većina ljudi mogu postati ono što, u svojoj biti, zapravo i jesu: pripovjedači. Nijedan glumac ne može vjernije prenijeti priču nečijeg života. Jedan bračni par i još sedmero ljudi dobili su priliku da vam ispričaju svoj život s posebnim naglaskom na pogled, zamišljanje, pa čak i planiranje vlastite smrti u scenskoj instalaciji njemačkog redatelja Stefana Kaegija, člana umjetničkog kolektiva Rimini Protokoll. Instalacija, postavljena u scenskim radionicama HNK, velika je simetrična kutija s osam odjeljaka za po petšest gledatelja i predvorjem u kojem se, čekajući na ulaz u sljedeću “sobu” nečijeg života, susreće i publika, dok joj iznad glava svjetlašca koja se pale i gase na ogromnoj karti svijeta dočaravaju frekvenciju umiranja na planetu. Dinamiku određuje i redoslijed kojim obilazite i gledate “Nasljeđe”, predstavljeno u okviru Festivala svjetskog kazališta. Ja sam imao sreću završiti obilazak kod najgostoljubivijeg “domaćina”, Turčina Tayipa koji vas ponudi i rahatlukom dok vam filmom pokazuje planove za svoje posljednje putovanje od Švicarske, gdje živi, do Istanbula, u kojem se rodio i u kojem će biti pokopan. Koliko god sumorne, sve ispovijesti ciljaju i na izazivanje nježnosti, barem petominutnog zbližavanja s drugim ljudskim bićem, što je i jedna od najplemenitijih stvari koje kazalište može učiniti. Čitava produkcija i fino podešena mašinerija Theatrea de Vidy iz Lausanne uspješno ostvaruje taj cilj i želju tih likova da ih se sjećamo s dragošću.