Možda nikad neće znati gdje su rođeni, ali sada više nisu sami
U filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” koji je u srijedu doživio zagrebačku premijeru jedan čovjek duge bijele kose vesla po rukavcima rijeke Save, pomalo nalik na Harona koji mrtve prevozi preko Aheronta. Ime mu je Živko, a prezime Zelenbrz. Ne zna gdje je ni kada rođen. Ne zna tko su mu majka ili otac niti je li imao braću i sestre. Od najranije mladosti koja mu je i danas u totalnoj magli ostao mu je samo privjesak sa zlokobnim rednim brojem.
Osobno sam očekivao da će ga u ovom crno-bijelom filmu koji poništava razlike između dokumentarizma i igranog filma baciti u mutnu rijeku koja pomalo lijeno teče prema ušću kako bi se ritualno oslobodio loših uspomena...
Film Dane Budisavljević koji je nakon trijumfa na festivalu u Puli krenuo u redovitu kinodistribuciju po Hrvatskoj film je o Živku Zelenbrzu, ali i o tisućama sličnih sudbina koje su bile žrtve nacističkog, ali i ustaškog terora na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Pripreman je i sniman dugo, desetak godina.
Mnogi se sada s pravom pitaju kako to da Hrvatska nije više znala o liku Diane Budisavljević rođene Obexer, Austrijanke iz Innsbrucka koja je bila oženjena za zagrebačkog uglednog kirurga i profesora na Medicinskom fakultetu Julija Budisavljevića. Budisavljević je bio Srbin kojega su ustaške vlasti ostavljale na miru jer im je trebao kao liječnik, a navodno je i svojim liječničkim umijećem spasio život književniku i ustaškom čelniku Mili Budaku. Diana Budisavljević, koja je na početku Drugog svjetskog rata već imala dvije kćeri i bila baka, a imala je i stan na Svačićevu trgu te uglednu poziciju u zagrebačkom društvu, odlučila je pokazati humaniji stranu ljudskog karaktera, i to u trenutku kada je saznala da se i u Hrvatskoj osnivaju logori po uzoru na nacističku Njemačku.
Kako se čini iz njezina dnevnika, koji je tek 2003. godine objavljen u Hrvatskoj (zaslugom njezine unuke i psihologinje Silvije Szabo), prve vijesti o logoru u Lobor-gradu čula je od svoje šogorice koja je rekla da se u stari dvorac smještaju pravoslavne žene s malom djecom kojima nedostaje i hrane i liječničke brige. I dok se Židovska općina smjela brinuti za Židovke i njihovu djecu, o pravoslavkama se nije brinuo nitko. Do Diane Budisavljević.
Filmom o njezinu pothvatu, po kojem je od ratnih užasa spasila 10.000 mališana uz pomoć razgranate mreže raznorodnih ljudi među kojima su bili i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, pa čak i neki ustaški i nacistički moćnici, Hrvatska je pokazala da se povijesti ne mogu zatvoriti usta.
Možda Živko Zelenbrz nikada neće saznati gdje je i kada rođen. Ali nakon Danina filma zna da nije
• sam.