Zar Pupovcu želimo reći kako se ni protiv RH ne smije govoriti kao što se protiv SFRJ nije smjelo

Sud javnosti Poziv Hvidre upućen Pupovcu da sjednu za stol i razgovaraju hvale je vrijedan u zemlji u kojoj kultura dijaloga nikad nije bila osobito cijenjena

Mnogi su zbog verbalnog delikta u bivšoj državi skončali u zatvorima. Svima njima dužni smo Hrvatsku bez verbalnog delikta, u kojoj svatko, bez obzira na nacionalnost, spol, seksualno opredjeljenje i sve ostalo po čemu se razlikujemo ima pravo izreći svoje mišljenje. Jednako za sve! Pa i za Milorada Pupovca

Kultura dijaloga nikad nije bila kod nas osobito cijenjena “na ovim prostorima”. Hrvatske “muškarčine” nikad nisu imali potrebu trošiti svoje dragocjeno vrijeme na razgovore, osobito ne sa slabijima od sebe. Nama u Hrvatskoj ne ide u prilog ni višegodišnje iskustvo razgovora preko nišana, i sve posljedice koje su iz toga proizašle, a i danas ih osjećamo. Tako je Anto Đapić, kojeg nazivaju predsjedničkim kandidatom iako mu treba 15 do 20 puta više glasova nego ih je dobio na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine, zbog poziva Hvidre upućenog čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu na dijalog, izrekao “najdublji prijezir hrvatskog naroda i gnušanje tisuća stradalnika čijom čašću besramno tezgare”. Što i Đapić čini jer si uzima za pravo govoriti u ime svih stradalnika. Neki se vjerojatno slažu s njim da je Pupovac “notorni eksponent velikosrpske politike”, premda je on i ovih dana rekao da je hrvatski patriot i osobito istakao kako je šest puta prisegnuo na hrvatski Ustav. I zbog takvih poput ratobornog Đapića poziv upućen Pupovcu od predsjednika Glavnog odbora Hvidre Josipa Periše u Novom listu, hvale je vrijedan: “Nismo mi za produbljivanje tenzija u društvu i zato se zalažemo za dijalog. Dijalog nema alternativu. Pozivam Milorada Pupovca da sjednemo zajedno za stol...”. Taj je poziv značajan jer se dogodio baš sada u jeku već započete predsjedničke kampanje i baš sada kad su politički animoziteti prema Pupovcu toliko izraženi, a čemu je doprinijela i višestruko nepotrebna Hvidrina kaznena prijava, na kojoj i dalje inzistiraju, protiv čelnika SDSS-a za izlaganje Hrvatske “ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju”. U slučaju “Lijepe naša haubice” Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu trebalo je doduše godinu i pol da odbaci prijave o izvrgavanju himne ruglu, a Hvidra već nakon mjesec dana radi pritisak da se odluči o njihovoj prijavi, koja bi ako će opet biti primijenjeni europski standardi također biti odbačena.

Što je Hvidri trebala ta kaznenopravna pretvorba Pupovca u žrtvu progona. Prije svega mnogi i među članovima Hvidre krenuli su u rat među ostalim i zbog toga što su im u bivšoj državi brojne političke slobode bile uskraćene pa i sloboda govora. Za Hrvatsku su se borili i sudionici Hrvatskog proljeća i svi oni koji su zbog zloglasnog verbalnog delikta skončali u zatvorima. Svima njima dužni smo Hrvatsku bez verbalnog delikta, odnosno Hrvatsku u kojoj svatko, bez obzira na nacionalnost, spol, seksualno opredjeljenje i sve ostalo po čemu se razlikujemo ima temeljno ljudsko pravo izreći svoje mišljenje. Jednako za sve! Pa i za Milorada Pupovca. Dapače, u skladu i s praksom Europskog suda za ljudska prava pravilnije je reći, štoviše, to osobito vrijedi za Pupovca, kao političara, člana parlamenta i zastupnika nacionalne manjine. Kaznena prijava Hvidre može se tumačiti kao gesta kojom oni pokazuju koliko im je stalo do Domovine za koju su se borili i čije vrijeđanje neće dopustiti, ali unatoč tome i kao čin koji pokazuje kako nam je još uvijek teško prihvatiti da izborene slobode vrijede jednako za sve pa i da svi ne moraju dijeliti isto mišljenje o odnosu prema domovini. I potpisnik ove kolumne nakon osude nasilja nad Srbima, reagirao je i na govor Milorada Pupovca u Hrvatskom saboru nakon što su vrh države, mediji i vodeće političke stranke jednodušno osudili napade na Srbe kod Knina, jer je to bilo neutemeljeno i predstavljalo je dolijevanje ulja na vatru.

I oni koji su mu naklonjeni, rekli su Pupovcu da je pretjerao, a i njegovi će politički partneri trpjeti posljedice zbog njegovih izjava. Ali, Pupovcu se kao političaru ne može uskratiti pravo na slobodu iznošenja svoga mišljenja. Uostalom, što je rekao. Je li poistovjetio Hrvatsku s NDH, kako mnogi insinuiraju, ili je rekao nešto s čim se velika većina nas slaže: “Ne bih htio da ova zemlja doživi isto iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20.stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao i doživio sramotan kraj jer je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima”.

Sporno je ono što je u nastavku rekao: “Kako sada stvari idu, kako se dobar dio ljudi u ovoj državi, uključujući i one koji sjede s nama u Saboru, odnosi prema toj mogućnosti, ta mogućnost nije nerealna”. To što se mnogi s tim ne slažu, te drže kako nema baš nikakve mogućnosti za takav anticivilizacijski skok, to ne znači da Pupovcu treba zaprijetiti kaznenom batinom kako bi odustao od svoga stava. Postoje druga sredstva, prije svega snaga argumenata s kojima mu se treba suprotstaviti. Pupovcu možemo suprotstaviti argumente iz kojih proizlazi da Hrvatska nije “faktor nestabilnosti na prostoru u bivšoj Jugoslaviji”, ali trebamo li mu to dokazivati tako da iniciramo njegov kazneni progon. Zar se stvarno zalažemo za državu u kojoj se o njoj ništa loše ne smije reći!? Argument državne sile samo govori o slabostima onih koji se na njega pozivaju. Uostalom, bitan je i kontekst u kojem je što izgovoreno.

Premda je Pupovac politički nerazumnom reakcijom učinio političku štetu i Srbima koje predstavlja, ipak, spornoj izjavi prethodio je šokantan masovni akt nasilja nad Srbima, kojem su svjedočili ili mu bile žrtve, čak i dijete i malodobnik. I tko, ako ne Pupovac ima pravo i pretjerivati u obrani napadnutih Srba. Mogu ga Hrvati uvjeravati kako nema baš nikakve šanse da današnja Hrvatska poprimi obrise zloglasne tvorevine, ali povijest, kako dalja, tako i bliža, ipak mu daju povoda da strahuje pa i hini strahovanja. Uostalom, zar Pupovcu želimo reći kako se ni protiv Hrvatske ne smije govoriti kao što se protiv

• Jugoslavije nije smjelo!?