Razlozi zbog kojih branitelji/ logoraši dižu ruku na sebe

Pisma, reagiranja

čitatelj iz Zagreba Povodom napisa u Večernjem listu o temi suicida branitelja, dužnost mi je kao jednog od njih da kažem ono što niste napisali. Branitelji koji su počinili suicid uglavnom su bili veseljaci, puni života i radosti u srcu. To znači da su bili jako emotivni. Svojim ponašanjem najveći su krivci njihova suicida građani RH. Kada javno kažete da ste branitelj, odmah počinju ponižavanja. Prvo, kako branitelji imaju velike privilegije u državi i kako imaju velike mirovine, piju i drogiraju se i nisu od nikakve koristi. Za invalidnost od 20% dobijete mjesečno 116 kuna, a za 40% 296 kuna. Za to sve morate dati hrpu medicinske dokumentacije, da je ta bolest posljedica sudjelovanja u Domovinskim ratu. Proći tri komisije, s napomenom da vas treća nadkomisija obično vrati na početak, pa opet tako, dok branitelju sve ne dosadi. Većini branitelja su ozljede na bojišnici u Mirovinskom fondu okarakterizirane kao “ozljede na radu”, a ne kao ranjavanje pa im je već u startu mirovina niža za 30%. Ako završite u našoj najstarijoj psihijatrijskoj bolnici liječnici s pacijentima te vrste ne razgovaraju, tu i tamo nešto obave, ali zato ide šaka tableta u jutro, u podne i navečer i od takve terapije branitelj je trajno mentalni invalid – zombi. Takav više nije sposoban za samostalan život i na teret je i obitelji i društvu. Može izazvati ekscesno ponašanje, kada konzumira alkohol i opet završi na psihijatriji i opet ista terapija, a po procjeni liječnika i “stezulja” – luđačka košulja i zatvoreni odjel. To su braniteljske privilegije. Od 1995. do danas 53.000 branitelja je umrlo, zbog neadekvatne liječničke skrbi. Ne može veteran biti u civilnoj bolnici, niti ga zna liječiti civilni liječnik. Nerijetko sam prisustvovao razgovoru liječnika i branitelja, gdje je liječnik provocirao branitelja i ovaj ljutit odlazi kući gdje ima malo mira i onda se bolest pojača i on umire. Kada trebate neku potvrdu ili slično, u mnogim sam ustanovama vidio kako činovnik provocira branitelja. On burno reagira, činovnik poziva zaštitare, a oni policiju i eto nas opet u psihijatrijskoj bolnici na poznatom tretmanu. Posebna su priča bivši logoraši, koji su apsolutno marginalizirani u svim segmentima društva, kao da imaju kugu i koleru, pa ih se svi klone. Logoraš ne smije podnijeti niti tužbu protiv Srbije gdje je bio zatočen. Ne smije spomenuti da su logori bili i u RH na područjima pod okupacijom agresora. Samo se tiho spominje broj suicida branitelja,. Problem je ovjekovječio režiser Jakov Sedlar. Film se ne prikazuje u kinima da se ne izazove previše pozornosti javnosti. Svaki dan umre 12 branitelja. Među njima su i logoraši. Sve nas je manje pa se pitam nije li cilj da se na “prirodan” način smanji taj teret svima u državi. Broj boraca NOB-a veći je nego prije i njihove su mirovine nasljedne. To ne opterećuje mirovinski fond, ali zato su građanima RH “trn u oku” mirovine

• branitelja.