U Zagrebu sam doživio prvu veliku nagradu, ali i prvo veliko pijanstvo
no kritikom manjina i mržnjom prema njima, nažalost upravo u ovim trenucima svjedočimo i fizičkim napadima na Srbe u Hrvatskoj, te različitim napadima u diskursu na LGBT osobe, aktiviste za ljudska prava i sl. S druge strane, danas u svijetu društvenih mreža ipak se čini kao da su svi mete govora mržnje, ili barem da svi to mogu biti; svi oni koji se ne slažu ili ne djeluju po principima sad već velikog broja osoba koje se kriju pod lažnim profilima u virtualnom svijetu. To su u jednom trenutku maloljetni Romi, nekada nezaposleni Hrvati, ponekad Srbi, a nekad osobe koje su se, eto, oskudno slikale za određeni časopis ili odlaze nedjeljom u crkvu ili su pak agnostici. Uglavnom teško je odgovoriti na pitanje s obzirom na količinu materijala koji smo prikupili baveći se ovim projektom. Naravno da nije isto u ovom trenu bili Srbin, Rom, crnac, žena ili homoseksualac u Hrvatskoj naspram Hrvata, bijelca i heteroseksualca, ali ne priznajem da je jedan govor mržnje manje uznemirujući od drugog po kojoj god osnovi funkcionirao. Stvaramo svijet u kojem nitko nije zaštićen i to je upravo ta maligna pojava protiv koje se društveno možemo i moramo boriti, ali se na institucionalnoj razini stvari moraju početi promptnije rješavati ili ih u najmanju ruku ne poticati. I prije nego što se nečije dijete, brat, sestra, suprug ili supruga, nazaštićen, ne dovede u bezizlaznu situaciju.
Arterarij se do sada bavio integracijom izbjeglica, problemima Roma, zlostavljanim ženama, zabranjivanim lektirama... što vas je potaknulo na osnivanje aktivističkog kazališta?
Arterarij nije nastao pod idejom da proziva, provocira ili docira, već da upozorava na realnost koja nas okružuje. Iznosi činjenice, a kako netko reagira na te činjenice, postaje umjetnost koju mi ne možemo stvoriti.
Vaše su izvedbe do sada često bile u stanovima i “posuđenim” prostorima bez prave pozornice. Je li to umjetnička odluka ili nužnost?
Ovisno o projektu. Željeli smo pokrenuti neku vrstu demokratizacije same kazališne produkcije, vodeći se idejom da se neke stvari jasnije čuju ako nisu “zaštićene” samom kazališnom kutijom. Također, u svakodnevnom životu prisustvujemo gorim, težim i kompleksnijim pričama i “dramama” koje mogu parirati ili su čak i više uznemirujuće od bilo koje antičke tragedije. Shodno tome, činilo nam se interesantnije postavljati takve priče u realne prostore, bez pretjerane scenografske, svjetlosne ili bilo kakve druge intervencije u sam prostor. To ponekad nije najlakši zadatak s obzirom na naše kapacitete. Naravno da promislim kako bi nekad bilo puno lakše raditi u kazalištu u kojem imaš osigurane određene uvjete. Želimo raditi i takve projekte, ali kad za njih dođe vrijeme.
Na što ste u radu Arterarija najponosniji? Koju epizodu posebno pamtite?
Najponosniji sam na osobe koje su usko povezane s Arterarijem i koje razumiju da smo limitirani financijskim sredstvima, a i dalje pristupaju projektima koje produciramo kao da imaju honorare u nekoj institucionalnoj kazališnoj kući. Bez tih i takvih ljudi Arterarij ne bi dugo izdržao. Upravo su oni zaslužni što nismo pokleknuli nakon prvog projekta. To naravno nije duga vijeka, a moji kolege i kolegice koji se bave svojim privatnim kazalištima, udrugama ili umjetničkim organizacijama znaju kako se probijati kroz projekt s budžetom od 20.000 kuna. Ovim putem im svima čestitam. Kao najemotivniji trenutak u Aretrariju pamtim trenutak u kojem Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić, mladi Romi iz naše predstave “Pogledajme”, preuzimaju Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Taj prije svega povijesni trenutak i određeni je poticaj da to što radimo ima dubok socijalni utjecaj, ali i umjetničku vrijednost.
Vi ste kazališni i filmski glumac. Kako to usklađujete s vođenjem Arterarija? Kad biste morali birati, što bi vam bilo važnije?
Više kazališni, kako zasad stvari stoje, ali dobro. Ne želim sad bacati floskule pa odgovoriti na ovo pitanje kao da ne mogu izabrati između te dvije opcije. Mislim da nije jedno važnije od drugoga, samo bih ih nekako poredao na sljedeći način: moj primarni identitet je da sam glumac i umjetnik, i to su prioritetni alati kojima se koristim. U mom slučaju, kroz rad u Arterariju, umjetnost i aktivizam ne mogu se odvojiti jedno od drugoga. Želja mi se u životu kvalitetno baviti i jednim i drugim. Aretrarij me naučio mnogim stvarima, pa tako i razumijevanju, kompromisima i strpljenju. Sukladno tome sam kao glumac počeo više poštovati posao producenta i redatelja, ali i svih drugih autora u
• sklopu kazališnog projekta.
– Dolazak u Lisinski za mene je doista kao povratak kući, na mjesto uz koje me vežu mnoge divne uspomene i u dvoranu u kojoj sam mnogo toga doživio prvi put – rekao nam je austrijski violončelist iranskog podrijetla Kian Soltani uoči koncerta na kojem će 12. listopada u ciklusu Lisinski subotom nastupiti uz slavnu Filharmoniju BBC-a pod ravnanjem maestra Johna Storgårdsa.
– Natjecanje Janigro na kojem sam pobijedio 2012. bilo je prvo veće natjecanje koje sam osvojio. Nakon toga sam u Lisinskom prvi put svirao Dvořakov Koncert u h-molu, najveću i najvažniju kompoziciju za nas violončeliste, a tamo sam prvi put nastupio i u Beethovenovu Trostrukom koncertu – nabraja Soltani lijepe uspomene s najvažnije hrvatske koncertne pozornice i razloge zbog kojih je povratak u Lisinski za njega vrlo važan događaj nabijen snažnim emocijama.
Učenik Valtera Dešpalja
No, njegova veza s Hrvatskom počela je mnogo prije, preko Dražena Domjanića u Lihtenštajnu.
– On je bio jedan od prvih koji su mi dali potporu dok mi je bilo samo jedanaest godina. Ta podrška traje do danas i puno mi znači. U njegovoj sam Međunarodnoj muzičkoj akademiji počeo raditi s Valterom Dešpaljem, koji će zauvijek ostati jedan od mojih najdražih i najvažnijih učitelja. Jako sam sretan što danas barem jednom godišnje i sam mogu predavati to znanje studentima u Lihtenštajnu i tako barem malo uzvratiti za sve ono što sam tamo dobio. To je idealno mjesto i za učenje i za predavanje – kaže Soltani, koji u Zagrebu i danas ima mnogo prijatelja s kojima je stjecao i neka drugačija, a ne samo umjetnička iskustva.
– U Zagreb sam počeo dolaziti još kao tinejdžer i tamo sam se, s prijateljima u kafiću Verdi, prvi put u životu baš onako jako napio – sjeća se kroz smijeh dodajući odmah i ostale, važnije i ozbiljnije veze i iskustva, kao što je bila suradnja sa Zagrebačkim solistima, s kojima je nastupao i koji su ga pratili i u finalu natjecanja Janigro.
– Meni je ta pobjeda bilo jako važna jer mi je podigla samopouzdanje i pokazala mi da sam na pravom putu. Sasvim sigurno su mi se i otvorila neka vrata, ali moja karijera nije odmah eksplodirala. To za mene tada ne bi bilo ni zdravo jer sam imao 19 godina i još sam bio student, a pobjedi se nisam ni nadao. Došao sam na natjecanje učiti i steći nova iskustva. Sve što se poslije događalo nisam planirao. Kad biste i planirali takvo što, to bi bilo pogrešno. Meni se uspjeh dogodio jer sam gajio ljubav prema glazbi i ambiciju da puno vježbam. Tu volju za učenjem, znatiželju i upravo glad za vježbanjem imam i danas i, dok god bude tako, nadam se da će stvari ići glatko. U svakom slučaju, ja sada živim svoj san i na tome sam duboko zahvalan – rekao nam je Soltani koji u Zagreb sada dolazi kao jedna od najtraženijih mlađih violončelističkih zvijezda današnjice, ekskluzivni umjetnik Deutsche Grammophonea i vrlo traženi glazbenik na najvećim svjetskim koncertnim pozornicama.
Ne smatra se zvijezdom
– Nimalo se ne osjećam kao zvijezda. Bez obzira koliko ste poznati u svijetu klasične glazbe vi ste i dalje za najmanje 99 posto ostalih ljudi na planetu i dalje potpuni anonimac i ništa bitno se u mom životu nije promijenilo. Ja sam običan mladić koji samo jako voli glazbu i sviranje – kaže Soltani, a na pitanje što je najbitnije znati o Haydnovu Drugom koncertu za violončelo i orkestar u D-duru koji će u subotu svirati u Lisinskom kaže: Osim što je tehnički vrlo zahtjevna, to je skladba koja publici, baš kao što je Haydn i želio, donosi
•
čistu radost i veselje.