Papa Franjo ponovno o klerikalizmu u Crkvi

KLERIKALIZAM KOD NAS OMOGUĆUJE NEKIMA DA BUDU MORALNI I SVJETONAZORSKI BIČONOSCI, DA EKSKOMUNICIRAJU IZ CRKVE SVE ONE KOJI NISU NA CRTI KURSA RIGIDNOGA KATOLIČKOG HRVATSTVA

Živimo u vremenu koje karakterizira sociologija steriliziranoga života: vlastitu zemlju smatramo nekom vrstom operacijske sale u kojoj je – zbog ogromnoga straha da će nas okužiti dolazak drugih i drukčijih – sve sterilizirano: rasa, nacija, obitelj, kultura, religija. Za papu takav način življenja zaustavlja rast društva i zajednice

Prije godinu dana, točnije 20. kolovoza 2018., papa Franjo objavio je Pismo narodu Božjem i u njemu, slijedeći papu Benedikta XVI. i njegovo Pismo irskim katolicima od 19. ožujka 2010., progovorio o spolnome zlostavljanju mladih u Crkvi. Za taj zločin (papa Franjo spolno zlostavljanje mladih smatra zločinom), njegovo zataškavanje i neprocesuiranje nije optužio vanjske neprijatelje Crkve (ateiste, komuniste, agnostike, filozofe, sociologe, itd.), nego različite oblike klerikalizma u Crkvi. Istaknuo je da klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu Crkve”, da podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koja danas osuđujemo”. Stoga, prema njegovu mišljenju, “reći ‘ne’ zlostavljanju znači reći odlučno ‘ne’ svim oblicima klerikalizma”. No, spolno zlostavljanje mladih nije za papu Franju jedini grijeh klerikalizma. O drugim grijesima govorio je tijekom putovanja u Mozambik kada se 5. rujna 2019. privatno sastao s 24 isusovca i odgovarao na njihova pitanja. Prema izvješću novinara Antonija Spadara, objavljenom 26. rujna 2019. u listu La Civiltà Cattolica, papi Franji je tom prigodom postavljeno, između ostalih, i pitanje o klerikalizmu u Crkvi. I ovaj put, papa Franjo je bio sasvim jasan u odgovoru.

Kao prvo, klerikalizam je za njega istinska izopačenost (perverzija) u Crkvi, jer omogućuje da svećenici i biskupi uvijek budu prvi, da znaju odgovore na sva pitanja, da u svim prigodama znaju ‘prave’ odgovore, i da - što je kod nas u Hrvatskoj postalo već uobičajeno – određuju tko je to domoljub, tko je dobar, a tko slab Hrvat, tko voli, a tko ne voli ovu zemlju. Naime, klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazorski bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenoga kursa rigidnoga katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv. lijevoga spektra. Jeste li, pak, na tzv. desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će se, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i – svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” – ne možete biti grešnici. Drugo, klerikalizam hrani želju za dominacijom i usponom na crkvenoj i društvenoj ljestvici. On omogućuje da se svećeničko “služenje” zamijeni svećeničkom “moći”, da se svećeništvo ne shvaća kao “služenje” nego kao osobna “promocija”. Treće, klerikalizam karakterizira krutost iza koje se skrivaju neuravnoteženost i mnogi moralni problemi. Naime, zbog nesigurnosti u svoje poslanje, svećenici prema vjernicima “vježbaju strogoću” pokazujući im time koliko su vjerni moralnim odredbama kršćanskoga nauka. A riječ je zapravo o nehtijenju da razumiju poteškoće u kojima se oni svakodnevno nađu. Mogli bismo stoga papu Franju upitati, je li radi toga trebao ići u Mozambik? Da ga je tko od hrvatskih biskupa pozvao u posjet, mogao je to i ovdje izreći.

Četvrto, klerikalizam je isključiva moralna fiksacija na šestu Božju zapovijed “Ne sagriješi bludno!” Stoga papa pita: nisu li veći grijesi od toga oni koji se tiču oholosti, bahatosti, vlasti? Svećenici su se usredotočili na rasprave o seksu, a zaboravili su govoriti i propovijedati o socijalnoj nepravdi, klevetama, ogovaranjima, lažima. U tome smislu, smatra on, Crkvi je danas potrebno veliko obraćenje. A što bi tek rekao da navrati malo kod nas?

Peto, klerikalizam vodi u licemjerje, posebno u vjerskome životu kada se vjernicima želi nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnome životu koja ne vrijede za svećenike. Problem je u tome što mnogi klerici misle da imaju izravnu vezu s Nadnaravnim i da je ono što oni kažu zapravo “prava” Božja riječ. Potom je papa govorio o ksenofobnom, populističkom i nacionalističkom mentalitetu suvremene Europe, o ksenofobiji (strahu od drugih i drukčijih) i aporofobiji (strahu od siromašnih), čijoj je pojavi, iako to papa nije izravno rekao, u mnogome “kumovao” upravo klerikalizam, što se posebno vidi u Hrvatskoj u kojoj prevladava strah od onih kojih ima u promilima: od Srba, Židova, ljevičara, komunista, jugonostalgičara, migranata itd. A za papu Franju to, pak, znači da živimo u vremenu koje karakterizira sociologija steriliziranoga života: vlastitu zemlju smatramo nekom vrstom operacijske sale u kojoj je – zbog ogromnoga straha da će nas okužiti dolazak drugih i drukčijih – sve sterilizirano: rasa, nacija, obitelj, kultura, religija.

Stoga za njega takav način življenja bez miješanja rasâ, kulturâ, religijâ, zaustavlja rast društva i zajednice. I ostajući živjeti u steriliziranim nacionalnim torovima, mi zapravo “želimo zaustaviti hibridizaciju, proces koji daje život ljudima”. Jer, miješanje identiteta – za što kao primjer služi Latinska Amerika - omogućuje novi život, donosi promjene i daje originalnost. A to za papu Franju znači da “ne možemo živjeti zagušeni kulturom operacijske dvorane, zaštićeni od zaraznih klica i bez mikroorganizama”.

Ostaje međutim pitanje: kako se domoći vlasti, ako u narod nećete posijati strah o njegovoj ugroženosti?

•