Talentirani teškaš iz Dicma Marko Milun: Hrgovića mogu pobijediti, a Mavrović udara nisko
Talentirani teškaš iz Dicma postao je točka prijepora u hrvatskom boksu
Naš najbolji teškaš amater Marko Milun svojevrsna je kolateralna žrtva svega što se događalo između njegova trenera Leonarda Pijetraja, brončanog olimpijca Filipa Hrgovića i negdašnjeg profesionalnog europskog prvaka Željka Mavrovića.
Hrgović smatra da mu Milun nije dorastao, Mavrović ga pak ocjenjuje nedoraslim za nastup na Olimpijskim igrama, no što o njemu misli čovjek koji ga je boksački stvorio, dojučerašnji izbornik Pijetraj:
– Milun boksa dvije i pol godine, a već je tri puta bio prvak Hrvatske i osvojio je tri europske medalje, dvije mlađeuzrasne i jednu na ovogodišnjim Europskim igrama. Marku su 23 godine i šteta je da nije prije došao u boks jer bi već bio čudo. Da mislim da ne može biti svjetski prvak i olimpijski pobjednik, ne bih o njemu ovako ni govorio. Tehnički je vrlo dobar, a može i jako udariti, no njegove najveće vrline su sportska inteligencija i psiha i u tom smislu nikad nisam imao stabilnijeg i jačeg borca. Neki danima ne spavaju prije borbe, a on veseo ulazi u ring, jedva čeka kada će u borbu, a to je za mene kao trenera blagodat. No, to mu u ovoj ranoj fazi karijere zna i štetiti jer je previše hrabar pa zaboravi dogovorenu taktiku i počne se “tući” sa suparnikom.
Aktivna pričuva u vojsci
Koliko god to laicima čudno zvučalo, “potući se” u ringu nije dobro, a što to u konkretnom slučaju znači, objašnjava nam sam Milun, taj snažni momak iz Dicma pa mu je ime njegova sela i nadimak:
– Čim primim čisti udarac, pomislim da gubim i onda počnem srljati zapostavljajući obranu, samo udaram. To svakako moram korigirati.
Doći će to s iskustvom i stažem u ringu jer se razlika vidi upravo u strpljenju.
– Amerikanac od kojeg sam izgubio u 2. kolu ovogodišnjeg Svjetskog prvesntva imao je u amaterskoj karijeri 120 mečeva, možda i više, a ja sam u tu borbu ušao sa samo 30 mečeva iza sebe. On je bio smiren i strpljivo čekao svoju priliku, a ja nemam to strpljenje i odmah idem srcem.
Nestrpljivo je i sa srcem na jednu presicu došao i njegov klupski trener, koji je nakon izjava na račun Hrgovića i Mavrovića sutradan smijenjen s mjesta izbornika. Je li Pijetraj zaslužio da bude smijenjen?
– Ne znam što se događalo između svih njih, no mislim da ljudi iz HBS-a nisu trebali tako postupiti. Trebali su prije te presice razgovarati. Šteta jer Pijetraj zna stvoriti borca, kao što je i mene izgradio tehnički, taktički i psihički.
A Marka je u Boksački klub Leonardo, u dvoranu u Cerskoj, dovela slučajnost.
– U Splitu sam se prije bavio kik-boksom, a kako sam odlučio pohađati Policijsku akademiju u Zagrebu, uoči jednog Prvenstva Europe u kik-boksu potražio sam gdje bih mogao malo unaprijediti svoje boksačke tehnike, a najbliži mi je bio upravo Pijetrajev klub. On mi je dopustio da udaram po vreći, ali mi je odmah rekao da neće trenirati kik-boksača. Nakon što sam ga zamolio da nekoliko puta spariram, da se što bolje pripremim za EP u kik-boksu, očito je nešto vidio u meni pa sam počeo boksati.
A što je bilo s Policijskom akademijom?
– Nakon jednog polumaratona od 21 kilometra koji smo trčali mi s akademije, ozlijedio sam koljeno i morao sam na operaciju. Pijetraj me tada spojio sam dr. Tadijom
Petrovićem koji mi je to koljeno i operirao, a akademiju sam napustio. Više nisam imao želju da budem policajac, da zaustavljam ljude na cesti i pišem kazne. Meni bi tih ljudi bilo žao, pa očito nisam za posao policajca.
Kako ste onda uopće dospjeli na Policijsku akademiju?
– Otac mi je za vrijeme rata i poslije rata bio policajac i on mi je bio uzor. No, on se čak protivio ideji da idem na Policijsku akademiju, ali ja sam bio tvrdoglav sve dok se i sam nisam uvjerio da to nije za mene.
Da nije otkrio u sebi boksački talent, gdje bi Marko bio sada i čime bi se bavio?
– Vjerojatno ne bih bio policajac. U mojemu mjestu Dicmu moji roditelji imaju kafić i vjerojatno bih bio ondje s njima.
Marko ima i tri sestre, od kojih je najmlađa bila s njim nekoliko mjeseci u Zagrebu.
– Ona je bila sa mnom dok sam se privikavao na samački život, a sada mi se čini da više ne bih mogao s nekim živjeti. Sam si kuham, a kada mi se ne da onda moj klupski kolega i prijatelj Alen Babić i ja odemo na ručak ili večeru.
Njih dvojica si nerijetko međusobno i spariraju jer je i Babić sada teškaš, i to profesionalac.
– Kada se nekomu od nas bliži meč ili turnir, spariramo svaki dan, a izvan ciljanih priprema spariramo dva-tri puta tjedno.
A ti sparinzi nisu nimalo prijateljski. Barem tako kažu oni koji su ih vidjeli na djelu.
– Nedavno su nam na sparinge došli neki Srbi i kada su vidjeli kako se Babo i ja tučemo, pitali su nas zar se mi međusobno mrzimo.
S obzirom na to da je Milun još amater, vjerojatno ne zadugo, pitali smo ga može li se živjeti od amaterskog boksa?
– Sada da jer sam u Hrvatskoj vojsci aktivna pričuva kao i još niz drugih hrvatskih sportaša. Bez toga ne bih mogao, morao bih moliti obitelj da me financira. A u startu su to činili i da nije bilo obitelji ne bih se mogao preseliti u Zagreb. U Zagrebu nije jeftino plaćati stan i hranu, a ja nisam nigdje radio.
Da bi se lakše otisnuo u profesionalce, a tamo se od boksa može živjeti, Milunu treba dobar amaterski rezultat i zato sanjari o nastupu na Olimpijskim igrama. u Tokiju No, Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski boksački savez u tome prednost daju Hrgoviću jer je on već tri godine na olimpijskoj stipendiji.
– Smatram da bi prvenstvo Hrvatske trebalo biti kvalifikacijsko za sve. To je nekakav logičan sportski kriterij. Da bi netko predstavljao svoju zemlju, taj prije svega treba biti prvak svoje zemlje. Bude li se radilo mimo tog principa, na to neću moći utjecati.
Predodžba je mnogih da je Hrgović bolji od Miluna? Jedan neutralni boksački trener nam je čak rekao da bi Hrgović pobijedio Miluna prekidom.
– Tako misli valjda 95 posto ljudi, no samo nas pet posto misli da bih ja mogao pobijediti. I vjerujte mi, ne bi mene Hrgović pobijedio tek tako. Uostalom, ima tu još teškaša koje bi olimpijski kandidat trebao pobijediti.
A što ako se u to upusti vaš prijatelj Alen Babić?
– Onda ću ga morati eliminirati, ha-ha. Srećom, on mrzi amaterski boks i to mi olakšava stvar. No, volio bih da se on i ja jednog dana borimo za neki od pojaseva svjetskog prvaka.
Bi li Marko pristao na, recimo, meč po profesionalnim pravilima u šest rundi s Hrgovićem, koji bi ujedno bio i eliminacijski za nastup na olimpijskim kvalifikacijama?
– Glupo mi je da se miješaju profesionalni i amaterski boks, jer profesionalni je više biznis, a amaterski je više sport. No, što se mene tiče, ako je to za status olimpijskog kvalifikanta, na sve bih pristao.
Tako zbori momak čijim je roditeljima Željko Mavrović preporučio da se zabrinu za stanje svojeg sina jer je u godinu dana doživio tri nokauta.
– Nije mi se nimalo svidjelo kada je rekao da sam bradom obrisao pod. Kao direktor reprezentacije, on bi trebao štititi svoje reprezentativce, a ne o njima tako govoriti. To je bilo ispod pojasa, udarac u testise. No, neću se svađati ni sa kim, ne zanimaju me bapske priče.
Pijetraj zna stvoriti boksača
Mavrović je govorio i o tome da su Pijetraja boksači koje je stvarao, poput Preskara i Hrgovića, napuštali ljutiti, pa se sada neki pitaju kada će se to dogoditi i s Markom Milunom?
– S Pijetrajem treniram dvije i pol godine i uz njega se osjećam sigurnim. I nije točno što Mavrović kaže, da Pijetraj svojim borcima zabranjuje komunikaciju s boksačima iz drugih klubova. Meni nitko nikad nije rekao da se nekome ne smijem javiti. Svima se javljam i sa svima o svemu razgovaram. Inače, kada mi je Pijetraj u kutu osjećam neku sigurnost, a sve dok se tako budem osjećao, bit ću sa svojim trenerom. A što nam donosi daleka budućnost, to nitko ne zna.
I Milun je s Pijetrajem potpisao ugovor, a jedan takav danas je predmet spora između Hrgovića i Pijetraja.
– Želite li vrhunski trenirati, morate prihvatiti i neke kriterije. Pijetraj je najbolji za stvaranje boksača, zna napraviti šampiona. Osim toga, ono što on ulaže u nas ima svoju vrijednost – ustvrdio je Milun, koji se zaputio u Njemačku (Hamburg) radi spariranja s hrvatskim profesionalcem s njemačkom licencijom Agronom Smakiqijem. – S obzirom na nedostatak sparing-partnera u Hrvatskoj, gledat ću da što više spariram s profesionalcima. Ne bojim se nikoga – zaključio je nadareni teškaš.
PRISTAO BIH JA NA BORBU S HRGOVIĆEM, NE BI ME ON TEK TAKO POBIJEDIO
KVALIFIKANTA ZA OI U TOKIJU IZLUČITI BI TREBALO HRVATSKO PRVENSTVO