Nije mi žao što sam ratne 1992. umjesto Amerike izabrala Hrvatsku
Ti su gnusni napadi usmjereni prema Miroslavu, ali preko mene. Možete to vidjeti i po tome kako su tempirani – dolaze uvijek kad on u kampanji otvori važne teme, kad mu dobro ide. On se ne želi baviti banalnim temama, napadima na druge kandidate…
Kim Ann Škoro, supruga predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, trideset je godina odbijala govoriti za medije, a onda se nedavno hrvatskoj javnosti predstavila jednim opsežnim novinskim intervjuom. „Smatrala sam važnim“, kaže, „da ljudi upoznaju suprugu čovjeka koji ima ozbiljne šanse postati predsjednik ove države“. No odjeci toga intervjua sveli su se gotovo isključivo na njezino podrijetlo.
Jeste li očekivali da će vaše podrijetlo postati jedna od glavnih medijskih priča? Je li vas to razočaralo?
Nisam to očekivala. Ni blizu. Zgrožena sam time. Vjera i obiteljsko podrijetlo privatna su stvar, o tome se ne vode javne polemike. To je nepristojno. Malo me to sve skupa potreslo jer sam posvećena obitelji i našem obiteljskom biznisu i nemam potrebu javno istupati.
Vrlo odrješito izjavili ste da su pitanja o vjeri, rodu i nacionalnosti nepristojna, da vam je najvažnije to kakav je netko čovjek, a ne koje je vjere ili nacionalnosti. Svatko normalan i tolerantan slaže se s vašim stavom, no u izbornim kampanjama, nažalost, ne vrijede takva pravila. Pokazuje to i primitivni, šovinistički ispad frizerke Renate Vinšek, koji zasigurno ne bi dobio toliki publicitet da nije riječ o frizerki predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Kako ste doživjeli komentar dotične gospođe, koja je napisala kako bi bila jako razočarana ako biste vi, kako je rekla, „sa srpskim crvenim krvnim zrncima“, postali prva dama?
Njezin je komentar nešto najprimitivnije što čovjek može učiniti. Obezvrijedila je mene kao osobu i sve ono što sam postigla u životu, moju obitelj i moje vrijednosti. Riječ je o vulgarnoj manipulaciji, potpuno neprihvatljivoj u predsjedničkoj ili bilo kojoj drugoj izbornoj kampanji.
Poznajete li gospođu Renatu, jeste li možda išli k njoj na frizuru?
Poznajem. Bila sam u njezinu salonu, ali nije me ona frizirala, nego jedan talentirani gospodin čijim sam radom i pristupom bila jako zadovoljna.
No ona je znala da ste njezina klijentica?
Naravno. Redovito bi me pozdravila kad bih došla na frizuru.
Kako biste objasnili njezin šovinistički komentar? Mislite li da je njime namjeravala pomoći predsjednici?
Uistinu ne bih znala zašto je to učinila i što je bilo u njezinoj glavi da izjavi nešto tako odvratno. To morate nju pitati.
Na marginama medijskog prostora već se mjesecima svašta piše o vašem podrijetlu i vjeri. Što je zapravo istina, jeste li spremni o tome govoriti?
Moram vam priznati da mi je muka od takvog pitanja jer ja nikad u životu nisam na takav način razgovarala ni sa kim niti su drugi tako razgovarali sa mnom. U našoj su kući takva nepristojna pitanja nepoznata stvar. Tako ni naša djeca ne razgovaraju. Ali pristala sam na ovaj intervju zato što ne mogu dopustiti da pojedini nepristojni i zli ljudi zbog vlastitih interesa manipuliraju narodom i truju ga. Da, te se odvratne laži plasiraju putem interneta otkad su mediji prvi put izvijestili da Miro razmišlja o kandidaturi. Još je nije bio službeno ni najavio, a već su krenuli. Pisali su da je moj otac bio četnik, a kad im to nije bilo dovoljno, postao je ni manje ni više nego četnički vojvoda, na kraju i glavni financijer tzv. SAO Krajine. To govore o čovjeku koji je rođen u Americi i koji je svoju rodnu državu prvi put napustio kad je došao u Osijek udati svoju kćer za Hrvata u katoličkoj konka
Strahovito mi je teško. Ali ne mogu dopustiti da manipuliraju ljudima i blate moju obitelj. Zato sada razgovaramo o tim stvarima. Prvi i posljednji put
Znam da su neki ljudi bliski predsjednici, njezini savjetnici i prijatelji, širili te bolesne laži i pojedine novinare uvjeravali u njihovu istinitost
tedrali, a zatim je pustio da se za vrijeme rata odseli u taj Osijek. Zamislite kakvi su to ljudi koji mogu govoriti takve stvari!
Kad su se vaši preci doselili u Ameriku?
Moji preci, i s očeve i s majčine strane, doselili su se u Ameriku potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Jedna je baka čak rođena u Americi. Svi su vukli podrijetlo iz Hrvatske. Djed s očeve strane bio je pravoslavac, a svi ostali katolici. Dakle, svi su moji korijeni u Hrvatskoj. Moj tata Emil rođen je Americi i izjašnjavao se kao Amerikanac, kao i moja majka Arlene, koja je također rođena u Americi. U tome duhu odgajali su i sestru i mene, kao Amerikanke. Nažalost, rastali su se kad sam imala šest godina. Moj je otac uvijek težio biti pravi Amerikanac. Biznis mu je bio jako važan, a osim poslovnim vezama, svoj je ugled u zajednici gradio društveno korisnom aktivnošću. Bio je dugogodišnji član dobrovoljnog vatrogasnog društva, član Hrvatske bratske zajednice i član ruskog kluba u Rankinu. Mene je također učlanio u Hrvatsku bratsku zajednicu, a na jednoj njihovoj priredbi upoznala sam Miru, koji je gostovao sa „Slavonskim bećarima“.
Vaš suprug često zna reći, doduše u šali, da ste se vjenčali tri puta. O čemu je zapravo riječ?
Miro i ja vjenčali smo se u ožujku 1989. u Osijeku, najprije kod matičara jer u vrijeme Jugoslavije država nije priznavala crkveno vjenčanje. U rujnu te godine imali smo katoličko vjenčanje u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, na kojemu su bili i moji roditelji. Otac me dopratio do oltara. Nakon tjedan dana, Miro i ja spakirali smo kovčege i otputovali u SAD. Tada smo mislili da je to trajno i da ćemo tamo zasnovati obitelj. Moj je tata bio uspješan poduzetnik i imao je širok krug prijatelja pa je, nakon našeg dolaska u Pittsburgh, organizirao veliki party da bi svima pokazao nas mladence. Okupili smo se u velikoj vatrogasnoj dvorani i proslavili vjenčanje. Nikakva vjerskog obreda tu nije bilo niti je moglo biti jer smo mi, kao dvoje katolika, već bili crkveno vjenčani.
Primjećujem da vam nije lako o tome govoriti.
Strahovito mi je teško i jako sam uzrujana. Ali ne mogu dopustiti da manipuliraju ljudima i blate moju obitelj. Zato sada s vama razgovaram o tim stvarima. Prvi i posljednji put.
U Hrvatskoj, kao što vidite, podrijetlo, nacionalnost i vjera još su uvijek važni. Stoga ću vas ipak pitati, kako se danas deklarirate?
Ja sam Hrvatica i katolkinja koja živi svoju vjeru. U Hrvatskoj sad živim dulje nego što sam živjela u Americi. Ovdje su mi obitelj, posao, imovina, sve što imam. Hrvatica sam i volim ovu zemlju. Te sad davne 1992., kad je ovdje bio rat, izabrala sam Hrvatsku umjesto Amerike u kojoj me čekala odvjetnička karijera. Jezik nisam znala, Miro i njegova obitelj bili su jedini ljudi koje sam ovdje poznavala, imali smo malo dijete… U tim sam okolnostima izabrala Hrvatsku. I nije mi žao.
Kako su vaši prijatelji reagirali na šovinističke ispade na internetskim portalima i društvenim mrežama?
Podržavali su me i tješili.
Jeste li pratili reakcije običnih ljudi, kako oni komentiraju vaše podrijetlo? Jesu li vas njihovi komentari razočarali ili ohrabrili?
Inače ne čitam komentare na portalima. Miro je javna osoba i naučila sam zaobilaziti komentare o njemu. Dugo mi je trebalo da se mentalno pripremim na čitanje komentara o sebi i svojoj obitelji. Ali nakon što sam pročitala stotine komentara po svim živim portalima, moram reći da sam bila sretna. Hrvati su toliko inteligentni, toliko su se lijepo izražavali i zdušno branili civilizacijske vrednote. Ne mene osobno ili Miru, branili bi tako bilo koga. To me je iznova učvrstilo u uvjerenju da nisam pogriješila kad sam 1992. došla u ratni Osijek s Mirom i našom kćeri Ivanom, tada bebom. Brojni su mi komentatori tko zna koji put dokazali da živim među divnim ljudima koji otvoreno razmišljaju, koji stvari znaju vrednovati na pravi način i da su teze o Hrvatima kao nazadnima i primitivnima obična laž.
Jeste li šovinističke ispade doživjeli kao napad na sebe ili na svog muža, predsjedničkog kandidata?
Ti su gnusni napadi usmjereni prema Miroslavu, ali preko mene. Možete to vidjeti i po tome kako su tempirani – dolaze uvijek kad on u kampanji otvori važne teme, kad mu dobro ide. On se ne želi baviti banalnim temama, napadima na druge kandidate…
Povezujete li takve napade s djelovanjem izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović?
Znam da su neki ljudi bliski predsjednici, njezini savjetnici i prijatelji, širili te bolesne laži i pojedine novinare uvjeravali u njihovu istinitost. Činjenica je da se predsjednica okružila ljudima koji se služe neprimjerenim rječnikom i šire odurne laži. Na stranu politika, najgore je što se mene time obezvrjeđuje kao osobu i pljuje na sve što sam u životu postigla zato što sam, po njihovu sudu, jednom četvrtinom „nečista“. Ipak sam ja odvjetnica, imam dva fakulteta, predana sam supruga i majka, direktorica tvrtke, obiteljska i poslovna žena. Nešto sam u životu postigla i definiraju me moja djela, a ne krvna zrnca i tuđe laži.
Očekujete li nove napade u izbornoj kampanji?
Očekujem. Kako Mirina kampanja dobiva zamah, tako se napadi na njega pojačavaju. Znakovito je da u tome prednjače oni koji javno govore da neće voditi prljavu kampanju. Ali varaju se ako misle da su ljudi slijepi pokraj zdravih očiju.
Vjerojatno ste toga bili svjesni kad ste sa suprugom razgovarali o njegovoj kandidaturi, koja je mnogima bila iznenađenje. Jeste li ga odgovarali od kandidature i povratka u politiku?
Nikad sa svojim suprugom ne razgovaram na taj način. Mi funkcioniramo drukčije: raspravljamo i slušamo jedno drugo. Tako je bilo i kad je na red došla njegova kandidatura. Dugo smo vagali dobre i loše strane, uzimajući u obzir kako će se njegov politički angažman odraziti ne samo na nas nego i na našu djecu, prijatelje, na naš posao. Za takvu odluku treba vam i razgovor s prijateljima, strpljivost i bistra glava. Nakon toga, kad je odluka donesena, znali smo da možemo podnijeti sve što nas čeka u kampanji. Spremni smo na sve napade, ali nismo očekivali tako nisku razinu, takav primitivizam. Iskreno, zatekla nas je ova priča o mom podrijetlu, nismo očekivali da je uopće
O mojoj nacionalnosti spekuliraju nepristojni i zli ljudi. Dosta je njihovih laži. Ja sam Hrvatica
moguća kao predizborna tema. Ja sam bila šokirana.
Što je presudilo u odluci da se vaš suprug kandidira? Uvjerenje da će pobijediti?
Kad se odlučujete na takav korak, naravno da to činite s uvjerenjem da ćete pobijediti. Mislim da on ima vrline kakve nema nijedan drugi kandidat. Poznajem ga trideset godina, znam kako razmišlja, što želi i može, i znam da bi bio izvrstan predsjednik. Osim toga, njegova je prednost i to što je potpuno neovisan pa može otvoriti važne teme koje ne odgovaraju političkoj kliki. Ne ovisi ni o kakvoj stranci, financijski je neovisan, naša egzistencija i egzistencija naše djece također ne ovise ni o komu osim o nama… Zato i vjerujemo u pobjedu.
Kako biste opisali Miroslava Škoru?
S obzirom na to da smo jako povezani, da smo poput jednog bića, teško mi ga je hvaliti jer time kao da hvalim sebe. Ali kad me već pitate, rekla bih da je jako odlučan, da lako uočava probleme i brzo nalazi rješenja. On voli ovu zemlju i njezine ljude, iskren je, otvorena srca, empatičan. Nakon trideset godina poznanstva, potpuno otvoreno mogu reći da sam uz njega postala bolja osoba.
Hoćete li mu pomoći u kampanji?
U početku nismo planirali da sudjelujem u kampanji, ali ako se pokaže potreba, učinit ću sve što treba da mu pomognem. Trenutačno imam jako puno posla u našoj tvrtki jer je Miro praktički 24 sata dnevno u kampanji i vrlo se malo može uključiti u naš obiteljski posao. Osim toga, vrlo mi je važno da kampanja ne poremeti obiteljsku atmosferu u našoj kući pa i dalje redovito kuham i činim sve kako bih očuvala što veći dio naše dnevne rutine.
Vidite li se u ulozi prve dame?
Svatko tu ulogu doživljava na svoj način, to jako ovisi o osobnosti. Sve što predviđa protokol obavit ću s posebnom predanošću i ponosom. Ja se u Hrvatskoj nisam slučajno zatekla, nisam se ovdje rodila, ja sam ovu zemlju izabrala. I bit ću iznimno sretna ako ona izabere mog supruga za predsjednika.
Kako izgleda vaš radni dan?
Moj radni dan počinje u 6 sati kavom i čitanjem portala. Rano se ustajem jer mi je takav bioritam, na nogama sam čim se probudim. Jako volim tu jutarnju tišinu i toplu kavu, taj ritual traje sat ili dva, a potom se spremam i odlazim na posao u našu tvrtku. U neko vrijeme odem u nabavu, a zatim se vraćam kući skuhati ručak. Obiteljski ručak nam je svetinja. Tada se naša djeca, Ivana i Matija, jako zezaju, a kad im se priključi Miro, smijeh ne prestaje. Nema ništa ljepše od kuće pune smijeha.
Koju glazbu volite?
Rock iz sedamdesetih. Podsjeća me na mladost. Također, rado se opuštam uz baroknu glazbu, a dok radim ili kuham, pustim si radio.
Volite li tamburicu?
Naravno, ali tamburica mi je više vezana uz društvene događaje. Uz nju smo se, uostalom, Miro i ja upoznali, u Pittsburghu na eventu Hrvatske bratske zajednice.
Nedostaje li vam Amerika? Kad ste posljednji put posjetili rodni kraj?
Ne nedostaje. Prošlo je već dugo vremena kako nisam bila u Americi, posljednji put bila sam na sestrinu vjenčanju. Dulje sam u Hrvatskoj nego što sam živjela u Americi. Sve što tražim u životu našla sam ovdje u Hrvatskoj. Ovdje su moja obitelj, moj dom, moji prijatelji i posao. U Hrvatskoj se najbolje osjećam, uz nju su vezane sve moje ljubavi. Naravno da mi je u srcu i Amerika, tamo sam oblikovana kao osoba, ali nakon svih ovih godina mogu reći da je Hrvatska moja domovina. U svakom kutku ove zemlje možeš naći nešto lijepo, hrana je fenomenalna, bezbroj je lijepih mjesta, festivala, folklornih priredbi… A najdivniji su ljudi. Mentalitet je drukčiji nego u Americi pa mi je trebalo malo da se priviknem, ali sad ovu susretljivost i toplinu ne bih mijenjala ni za što. •