Najstarija pekara otvorila se iste godine kad i Esplanada, Zoološki vrt i kino Balkan
Kada je pekarnicu prije više od 90 godina otvorio djed Miroslava Trajkovića, preko puta nje nalazio se i jedan od triju mlinova u toj ulici. Stajali su na obali potoka Medveščak, koji je kasnije zatrpan. Upravo zbog toga je Nova Ves 1925. godine bila poznata kao ulica pekara, koji su tamo nabavljali brašno. Od njih devet “preživjela” je jedino Trajkovićeva pekara, koja je danas najstarija u gradu i posljednja u kojoj se kruh i peciva peku na pari.
Ništa od punjenih peciva
Izlaze, točnije, iz velike zidane peći stare koliko i pekara, a Miroslav Trajković, treća generacija pekara u obitelji, stavlja je u pogon već u tri ujutro, dok cijeli grad još spava. Ubacuje u nju bukova drva kako bi se postigla idealna temperatura za pečenje. Treba proći neko vrijeme da to uspije napraviti s obzirom na to da je peć velika pet kvadrata, a sazidana je od 9500 cigli.
– Nitko više ne peče ovako kruh, a upravo zbog načina na koji ova peć funkcionira, kruh ima poseban okus. Većina je pekara još 70-ih prešla na plinske i uljne peći, dok se mi držimo tradicije. Kruh radimo po domaćoj recepturi, jako pazimo na kvalitetu tijesta i ne šparamo na materijalu – govori Miroslav Trajković. Da je njegova pekarnica najstarija u Zagrebu, vidi se i po interijeru koji kao da je ispao iz tog doba. Prostorom dominira starinski pult pun kifla, pletenica, žemlji, puževa, štangica sa sezamom, pereca, a ističe se i gotovo antikna vaga... U svojoj ponudi nemaju punjena peciva, kao ni bureke, a upravo pereci i koktel-peciva svojevrsni su brend pekarnice, odnosno njezini su najpoznatiji i najomiljeniji proizvodi. Nekoć je, kaže Trajković, razmišljao o proizvodnji većih količina, no od toga je odustao jer vjeruje da se kvaliteta uvijek više isplati od kvantitete. Tako sve što tijekom dana ispeče i proda, a ono što je u prodaji uvijek je friško.
– Imamo i stalne kupce koji nam se uvijek vraćaju, ali isto tako nam dolaze i novi kupci, i to iz svih dijelova grada – govori Trajković. U doba kad je njegov djed Milan zamijesio prvi kruh, kroz Jurišićevu i Frankopansku vozio je električni tramvaj, koji je tada bio novost iako su se gospoda još uvijek vozila u kočijama. Istovremeno, po cesti se najnormalnije hodalo, a znalo je biti toliko ljudi, o čemu svjedoče i fotografije tog doba, da su se ceste mogle komotno zvati pješačkim zonama. Te, 1925. godine, upravo se gradila palača zagrebačke burze, spomenik banu Josipu Jelačiću bio je okrenut na drugu stranu, a zbog izgradnje nove velike gradske tržnice, na mjestu gdje je danas Dolac srušen je srednjovjekovni kompleks starog naselja.
Iste je godine u lipnju u parku Maksimir otvoren i Zoološki vrt, koji su, zbog njegove skromne veličine, Zagrepčani prozvali “vrtićem” jer su na dan otvaranja u njemu bile samo tri lisice i dvije sove.
Tek tri lisice i dvije sove
Osnivaču ZOO-a Miji Filipoviću lisice je poklonio prof. dr. Langhoffer, tadašnji ravnatelj zoološkog muzeja u Zagrebu, a sove je darovao Petar Dimec, koji ih je donio u zelenom šeširu. Dva mjeseca prije projekcijom filma “Nibelunzi” Fritza Langa te domaćeg “Dalmacije, zemlje sunca” svoja je vrata otvorilo i kultno kino Europa, koje se tada zvalo Balkan. Isti mjesec otvoren je i prestižni hotel Esplanade, za sve veći broj putnika koji su stizali Orient Expressom, a bio je on i mjesto u kojem se poslije zbio niz događaja zbog kojih su dvadesete
• godine prozvane “ludima”.