Globalno zatupljenje: samo budale misle da je Dan antifašizma ideološka, a ne civilizacijska istina

Ne ugrožavaju Hrvate u hrvatskoj državi Srbi niti imamo problema s njima. Problema imamo sa samim sobom jer društvom dominira kolektivno nezadovoljstvo i frustracija zato što nam život nije ispao onako kako smo mislili. Priznati si da nismo uspjeli puno je teže nego pronaći vanjski razlog tog neuspjeha i uprijeti prstom u manjinski segment koji ionako koristimo kao trajni motiv za naše nacionalne sotonske stihove. Nama problem ne može biti ni nacionalnost Škorine supruge čak i da Škoro postane predsjednik, ali nam jest problem svaka fašistica koja oštrim predmetima, škarama, britvama, mašinicima, ljudima barata oko vitalnih organa. Kada bi bilo moguće da izaberemo predsjednika “krive” nacionalnosti pa da svi naciidioti doista odu iz ove zemlje, možda bi i došlo do čudesnog ozdravljenja, ali bojim se da su te njihove prijetnje nedosljedne kao i svaka druga principijelnost šovena, zbog čega ne mogu ni pomisliti napustiti ovaj poligon nacionalnog izmetavanja, to gumno za batinanje nehrvata, kad si bolji ne mogu nigdje pronaći. Iz ove države odlaze samo oni koji ne mogu podnijeti rituale nacionalnog sunećenja, kojima se gade te horde rmpalija što se iživljavaju nad i najmanjim tragom zdravog

Kritizirati danas sve religije ne znači raditi na pobjedi ateizma, nego raditi na revitalizaciji razloga za vjerovanje

razuma, logike i dobrog ukusa i kojima sav svjetonazorski vidik čini spojena zamišljena linija obzora i prve crte bojišta. Militantni religijski i nacionalni imperativi po tečaju 21. stoljeća doživjeli su logičnu konverziju u šovinizam i promijenjena društvena klima dovela je do globalnog zatupljenja. Možda se čini nelogičnim i anakronim, ali mi danas doista živimo iza željezne zavjese koju je podigla internacionala idiota, pretvorivši nas u pasivne promatrače kojima dušu trgaju uime zamišljene društvene sigurnosti. Kao da vojska i policija mogu biti jamci našeg mira, kao da tvornice oružja mogu biti jedina zdrava industrija u ovoj parodiji od države, kao da oružje može odigrati sve one pozitivne uloge namijenjene civilnom društvu. Ako išta danas treba činiti, onda treba kritizirati religije. Sve. Ti loše ispričani, nekonzistentni, kontradiktorni i nemaštoviti mitovi, čije se rupe mogu štititi jedino dogmatski i nasilno, ne mogu se propitivati i analizirati jer bi to, navodno, vrijeđalo stvoritelja premda mislim da za njega, ako ga možemo prihvatiti u bilo kojem obliku, najveću uvredu predstavlja vulgarizacija njegova rada do nepodnošljivosti. Sve religije inkubatori su obezboživanja. Dovesti u pitanje religiju kao filozofsko načelo ne znači vrijeđati vjernike, kako se odmah grakće, nego se suočiti s političkim tjeskobama unutar religijske limitiranosti, kritizirati ih ne znači rad na pobjedi ateizma, nego revitalizaciju razloga za vjerovanje jer kako nisu pronašle odgovore ni na namjere tvorca, ni na transparentnost spasitelja, tako već tisućama godina ne pronalaze prave načine kako zauzdati autokefalnog demona u svojim hermetičkim bajanjima. U Hrvatskoj, pak, ni duh sveti, napisane uloge ponešto poput one koju je imao pokret nesvrstanih, nema odgovor na toliku odduhovljenost u nevjerojatnoj ofenzivi zla. Sve ono dobro, pozitivno, svijetlo što bi trebalo armirati veličinu duha i biti zaštićenim svjedokom talenta odvedeno je u noć. Mislite da je puka simbolika da kod nas postoje, sve redom, noć kazališta, noć muzeja, noć knjige... Cijela nam je kultura silovateljski odvedena u mrkli mrak, u termine daleke oku i zdravoj pameti, udaljene od čovjeka i reklamirane besplatnošću. Kulturu smo tako poslali u tamu i u bescjenje, odlučivši je formirati kao rasprodaju, sniženje, angebot, da bi se mogli busati brojevima onih koji su na taj masakr pohlepno požurili kao što se pomamno hita u robne magazine po nišerazredni bofl. Stvoriti iluziju da čitamo, gledamo i slušamo s razumijevanjem radi popravljanja statistike svođenje je kulture na kvantitetu aritmetike. Ništa više nema svoje autentične vrijednosti, svaki standard i prije no što je postavljen temeljito je devalviran da bi na kraju mogao biti srondan u prah. Fašizam buja, od skupština do frizerskih salona, budale misle da je slavljenje dana antifašizma ideološko, a ne civilizacijsko pitanje, liberali ne znaju čemu bi još mogli izaći ususret i kako biti dosljedan u nerazlikovanju slobode i kaosa, socijalisti su prestravljeni da ih se ne pomiješa s komunistima, komunisti se boje da ih netko ne stavi u istu rečenicu s Marxom, laburisti paze da ne kažu nešto u interesu radnika, kapitalisti se ponašaju kao predatorski numizmatičari i filatelisti, inkvizitori za manjak vjernika po crkvama krive (krivog) Franju, ljudi su u grču straha i onako kako su se nekad bojali što će im reći sekretari Partije, sada se boje što će čuti od osobnih bankara... Kakvo kolosalno vrijeme u kojem ništa nije onako kako bi trebalo biti, niti će ispasti onako kako bismo se usudili zamisliti. Neizvjesnost. Svuda uokolo. Svijet je neizvjesno mjesto, a Hrvatska je dio svijeta. U tome smo bar uvijek pratili trendove. A mode se treba bojati, onog zadanog i onoga što se očekuje od nas, „olako obećane brzine“obračunavanja s neprijateljima koji to nisu, s Jugoslavijom koje više nema, sa Srbima kojih ima, što bi rekao (pravi) Franjo, „tih još tri, četiri posto“i s Hrvatima koji su bili uvjereni da će im životi ispasti potpuno

• drugačije od ovoga kako su ispali.