Božić je ove godine uranio, djetešce nam se rodilo u šumi kraj Gline, kći Božja iz Iraka
Premda je temelj kršćanske vjere i religije misterij Kristova uskrsnuća, ako bilo koga pitate koji je najradosniji kršćanski blagdan svi će vam gotovo sigurno, bili kršćani ili ne, odgovoriti da je to Božić. Na stranu globalni konzumerizam, na stranu interes trgovaca da izvuku što veću zaradu iz manije darivanja i imperativa bogate trpeze. Bez obzira na to vjeruju li ljudi u Sina Božjeg i Čovječjeg rođenog u betlehemskoj štalici, na slamici, uz pažnju pastira i pjesmu anđela, Božić se slavi u ozračju raznježenosti, darežljivosti, milosrdnosti, opraštanja i svega onog sažetog u stihu “slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje”. I dok se slavljenje “Boga na visini” ostavlja vjernicima, mir na zemlji svim ljudima dobre volje postao je univerzalni pozdrav, želja i čestitka. Štoviše, i vjernici znaju, ili barem slute, da je upravo širenje mira i dobre volje među ljudima ujedno najbolji i najkorisniji način slavljenja Boga u kojeg vjeruju, a taj i takav aspekt njihove vjere vrlo je razumljiv i prihvatljiv i nevjernicima. Uostalom, Evanđelje po Mateju samom Bogočovjeku stavlja u usta riječi: “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati” i “blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe”. Isti evanđelist otišao je još dalje kada je u tekstu, koji bi kršćani trebali štovati i slijediti kao Riječ Božju, opisao viziju Sudnjeg dana, Božjeg suda u kojem će se pred Sinom Čovječjim sabrati svi narodi, “a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca” te razvrstati sebi zdesna one koji će kao nagradu “primiti u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za njih od postanka svijeta”, dok će onima slijeva uputiti strašne riječi: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!” Kriterij vrhovnog, posljednjeg i vječnog suda jasan je da ne može biti jasniji. Za blažene pravednike: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni... Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Za prokletnike: “Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me... Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.” Dakle, ni revno sudjelovanje u crkvenim obredima, ni vjernost bilo kakvoj i bilo kojoj crkvi, pa čak ni mučeništvo i bilo koje zlo pretrpljeno zbog vjere ili nacije, nego što je tko učinio ili nije učinio najmanjem, najnezaštićenijem, najslabijem i najnemoćnijem bližnjem u sasvim stvarnom životnom škripcu – gladnom, žednom, strancu, golom, bolesnom, utamničenom. Ukratko, kao što to na najsežitiji mogući način često ponavlja jedan moj prijatelj duhovnik, Bog nam neće suditi prema tome što su drugi činili nama, nego prema tome što smo mi činili, ili smo propustili činiti drugima. Božjoj se logici živo fućka za ljudsku i svjetovnu logiku, za realnu politiku, za razlikovanje legalnih i ilegalnih migranata, za to je li stranac izbjeglica ili ekonomski migrant i koje je boje kože, vjere i podrijetla, a kamoli za državne granice i bilo kakve ugrožene identitete, načine života i civilizacijske tekovine. Sve je to balast, sve je to ono bogatstvo kojeg se čovjek mora odreći da bi spasio dušu, zato je kršćanstvo gotovo nepodnošljivo težak izazov, zato su vrata raja tako tijesna, a put koji vodi prema njima tako strm i uzak. Idiličnoj slici božićnih jaslica prethodi muka i tjeskoba žene pred porodom i njezina muža kojima su sva vrata zatvorena, koje nitko ne želi primiti pod svoj krov, koji traže bilo kakav zaklon u tuđini. Prilično sam uvjeren da sam već kao dijete upravo u priči o Mariji, Josipu i Isusovu rođenju prvi put postao svjestan da postoje sebični ljudi tvrdog srca. Ispunjavala me je ljutnjom prema svim betlehemskim gostioničarima čija su vrata ostala zatvorena ljudima u nevolji. A svi su oni imali ispriku: nema više mjesta, žao nam je, puni smo, tražite dalje. Vjerujem da nisam jedini koji je upravo kroz taj dio odrastanja u kršćanskom ozračju i kršćanskog odgoja bio u najranijoj dobi izložen senzibiliziranju za socijalnu pravdu, solidarnost, humanitarnost i milosrđe kao temeljne vrijednosti te naše, kako je volimo nazivati, kršćanske civilizacije. Upravo zato je Božić bio prva asocijacija koju sam imao pročitavši priču o ženi koja se u utorak porodila u nekoj šumi pokraj Gline gdje su je, s njezinim mužem, promrzlu i pokislu zatekla trojica hrvatskih policajaca na zadatku čuvanja granice od ilegalnih migranata koje tako brižno izbjegavamo nazvati izbjeglicama iz zemlje u kojoj vladaju kaos, siromaštvo i nasilje od kojeg dnevno ginu deseci i stotine ljudi.
U toj priči naši policajci, poslani na težak i nehuman zadatak koji čitava Europska unija eufemistički zove “politikom odvraćanja”, nisu bili ni anđeli, ni pastiri, nego, još ljepše i plemenitije, jednostavno ljudi. Zato njima prvima čestitam i želim sretan Božić koji je ove godine u Hrvatsku stigao ranije, preduhitrivši trgovce i adventske štandove i sajmove. Jer, ako smo doista baštinici kršćanske civilizacije u čije je temelje ugrađena misao da su svi ljudi jednako vrijedna i dragocjena djeca Božja, kao što kaže lijepa hrvatska božićna pjesma, djetešce nam se rodilo, kći Božja iz Iraka. Daljnja sudbina ove obitelji zorno će pokazati kojoj strani naginje naša država i koja bi presuda nas kao ljude dopala na onom konačnom sudištu. Naposljetku, pokazat će nam i s koje strane željezne zavjese mi danas živimo. Jer ona postoji. Vrlo je kruta, zaključana čvršće od vrata svih betlehemskih svratišta, a ime joj je Schengen. To što na nju kucaju milijuni ništa ne mijenja. Davno zapisan kriterij po kojem je jedino moguće zadobiti vječno blaženstvo ostaje isti. Zaista, kažem vam, Bogu se živo fućka za
• naše granice.