Pad Berlinskog zida bez krvi i bez suza – pobunjeni puk i sad želi živjeti slobodno
ačin na koji je točno prije 30 godina (9. XI. 1989.) u miru srušen Berlinski zid i kako je bez novoga svjetskoga rata riješena agonija komunizma, spada u sretne povijesne događaje kad se okolnosti smiluju ljudima i poštede ih većih žrtava. Sa Zidom je pao i poredak stvoren u ratu koji je gotovo pola stoljeća dijelio Europu po dvije snažne crte, ideološkoj i vojnoj, a da nije izazvao posebnu tektoniku, svojstvenu velikim promjenama. Istok i Zapad, ideološki protivnici, ako ne i neprijatelji, od rata su se gledali preko nišana, naoružani do zuba da su mogli uništiti i sebe, ne samo protivnika. A nitko nije potegao oružje! Je li Zapad dobio „hladni rat“jazzom, Beatlesima, Coca-Colom i golim grudima, kako dokazuje filozof Regis Debray? Ili je Istok morao priznati da financijski nije u stanju izdržati konkurenciju i da više ne može kažnjavati vlastiti narod da živi „s pogrešne strane željezne zavjese“? Kapitalizam je pobijedio bez borbe; komunistički blok, iscrpljen trkom u naoružanju i utakmicom oko ljudskih prava, oslabljen unutrašnjim proturječnostima i nezadovoljstvom „masa“, nije više imao snage napadati vlastiti narod, što je redovno činio kad je bio ugrožen. Predigra u demokratsku revoluciju u Europi izvedena je (ne)očekivano mirno, nenasilno, ako netko neće računati da je toga puta sila bila na strani nenaoružanog naroda. Imao je pobunjeni puk, istina, jedno moćno oružje: želju da živi slobodno. Kad je ranije, u Budimpešti i u Pragu, kretao za slobodom, ugroženi komunistički režim branio se tenkovima; u Berlinu je bio ideološki razoružan, politički zbunjen, a moralno oslabljen da ni praćku nije potegnuo. Ostatke Zida čuvao je kao relikvije. Povijesne su okolnosti presudile da betonski zid padne bez krvi i bez suza.
Umirući imperij
Čak i bez posebnih napora. Rušenje amblematskog zida predstavljalo je generalnu probu za skori pad komunizma u Srednjoj i Istočnoj Europi. Da se Ceaușescu nije opirao – znajući vjerojatno i sam kako je vladao s pomoću zloglasne Securitate i što ga može čekati kad izgubi diktatorske ovlasti – operacija rušenja komunističkih despocija prošla bi demokratski korektno. Mora da je i u Moskvi prevladala procjena, ako još nije bila riječ o novoj svijesti, da se vojska više ne može slati na vlastiti narod. Imao je i Mihail Gorbačov silu na raspolaganju; da je postupio kao Nikita Hruščov, ili Leonid Brežnjev u sličnim prilikama, vjerojatno bi izazvao dramatičnije, ako ne i tragičnije, posljedice, za sve, ne samo za Ruse. Narod je osjetio svoje vrijeme. Bilo je dovoljno sile da umirući imperij izazove novu nesreću. A u osjećaju nemoći, najlakše je silu pozivati u pomoć, što ni Gorbačov ni Boris Jeljcin poslije njega nisu prakticirali. Na Istoku je toga puta prevladala mudrost, ili realizam, da se totalitarni sistem ne može više spašavati. I Zapad je bio dovoljno strpljiv, da ne izaziva vraga kad se sve može riješiti bez njega,: nije slavio pobjedu prije kraja igre. Jer, nešto se i Ruse moralo pitati, iako su padali na koljena; oni su bili jedan od jamaca europskoga poretka koji se rušio s padom komunizma.
Poslije svih neuspjeha da pokaže svoj emancipatorski potencijal za radničku klasu, komunizam nije imao potrebnu mobilizacijsku moć da zaustavi mase da se ne okreću protiv njega: nije ispunio ni jedno od velikih obećanja, ni o slobodi, koju je prvu pogazio, ni o jednakosti, s kojom je osvajao (i varao) mase, ni o boljem životu, s kojim se do kraja kompromitirao. Povukao se milom da se ne bi morao povlačiti silom. Zemlja koja je bila (naj)manje rigidna platila je najveću cijenu. Ali u Jugoslaviji se sukob nije toliko razvijao oko komunizma; raspao bi se on sam od sebe, kao i drugdje, da sukob između „drugova“nije prestao u sukob između nacija. Slobodan Milošević je i biografijom i duhom bio tipični boljševik koji je za političke potrebe nastupao u vatrenom nacionalističkom kostimu; Milan Kučan bio je komunist berlingerovskoga tipa, Slovenac i Europejac u istoj osobi; Franjo Tuđman, kao komunistički disident, posvetio se rješenju „hrvatskoga pitanja“; Alija Izetbegović u taj užareni lonac ubacivao je nešto od bošnjačkoga začina. Slom komunizma digao je poklopac s toga višenacionalnog lonca. Dogovor je postao nemoguć zato što u Beogradu nije bilo Václava Havela da moderira odnose među nacijama, koje su osjećale svoje vrijeme. U Pragu je, nakon Baršunaste revolucije, autentični intelektualac u ulozi novoga predsjednika već angažirao Roberta Badintera da piše ustav demokratske države kad je zapazio kod Slovaka težnju za osamostaljenjem. Umjesto da šalje vojsku na Bratislavu, Havel je organizirao mirni razlaz dvaju naroda. Sam je priznao da Česi i Slovaci nikad nisu živjeli u većem skladu nego što žive otkad imaju svoje države. U Čehoslovačkoj je došlo do razlaza, kojim je ravnao razumni Václav Havel; u Jugoslaviji do raspada, koji je izazivao politički ratoborni a intelektualno krajnje sirovi Slobodan Milošević. Zato nove države u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji nisu radikalno raščistile s komunizmom; raščišćavale su međusobne odnose, i to na najgori mogući način, agresijom i ratom. I do danas ih nisu raščistile. Mrtvi zapovijedaju živima.
Složeni Sovjetski Savez, s tragičnim iskustvima milijunskih ratnih žrtava i žrtava gulaga, raspao se lakše nego što se moglo pretpostaviti dok su tenkovi pucali na Dumu kao nekadašnje topovnjače na Zimski dvorac. Revolucija bi bila sahranjena da se Lenjinov sarkofag makne s Crvenoga trga i da prvi komunistički diktator ne bude posljednji heroj komunizma. Vladimiru Putinu treba takvo susjedstvo da ne zaboravi odakle dolazi. Veličina ruske nacije je, među ostalim, u njenim velikim misterijama, ne samo velikim ličnostima. Kad je Gorbačov uključio zakržljalu sovjetsku memoriju u rješavanje problema komunističke ideologije i prakse, nije više ni Jeljcin mogao natrag, da je i htio. Led se više nije mogao vraćati u novi hladnjak. Na pobunu nomenklature, kojoj je u komunizmu bilo (jedinoj) dobro, nije pokretač „glasnosti“pokretao generale, da ne bi mačka (po) vukao za rep; skoro su razjareni generalski mačori ugrizli njega, a da nisu zaustavili Povijest: gazeći preko poretka iz Drugog svjetskog rata, gurala je pred sobom i sovjetski imperij. Pred naletom „nove povijesti“nisu u Moskvi službeno bile izvješene bijele zastave, ali nije bilo više ni crvenih da se s njima i pod njima kreće u obranu SSSR-a i statusa quo u Europi.
Nahrupili na granicu
Zemlja koja je bila (naj) manje rigidna platila je najveću cijenu. Ali u Jugoslaviji komunizam bi se raspao sam od sebe da sukob „drugova“nije prestao u sukob nacija
Čudna je dijalektika zavladala u to prevratničko vrijeme: Sovjetski je Savez rušio komunizam, a komunizam je rušio Sovjetski Savez! Poslije stoljetne represije, totalitarni režim potpisivao je u Berlinu povijesni poraz, u istome gradu, ako takva simbolika išta znači, uz koji je vezan i početak kraja drugoga totalitarizma. Komunizam je mogao dati ruku, možda i presudnu, u pobjedi nad jednim zlom u Europi; nije više mogao spašavati sebe, kad je demokratska revolucija ugrozila i drugo totalitarno zlo. Komunizam, jednostavno, nije imao demokratskih potencijala da u Europi dočeka novo stoljeće. Podijeljeni Berlin dijelio je dva svijeta. Blokovi su se susreli licem u lice, a da se nisu potukli, što bi, možda, učinili koju godinu ranije, dok je komunističko vodstvo vjerovalo da komunizam ima budućnost i da zavređuje da ga se brani, treba li i silom. Narod je izgubio iluzije, ako ih je ikad imao. Oni koji su nahrupili na granicu s istočne strane nisu bili nezaposleni; svi su u socijalizmu imali posao, ali za male plaće, do