Krađe umjetnina stat će tek kad dobiju aplikaciju i PIN
Godišnje se u svijetu okrene šest milijardi dolara na ilegalnom tržištu umjetnina, višu zaradu donose jedino droga i oružje
Ljubitelji likovne umjetnosti u Hrvatskoj ponajviše šanse imaju kupiti krivotvorena djela Ede Murtića i Mersada Berbera. Na meti krivotvoritelja uz njihove su i radovi Dimitrija Popovića, Zlatka Price i Ljube Ivančića. Najviše je primjera offset grafika gdje se slike isprintaju računalnom tehnikom i zatim malo dorade tako da se kistom nanese sloj boje, postara se platno ili drveni okviri na kojima se čavlićima buše rupe koje trebaju imitirati crvotočinu. Skulpture su na neki način zaštićene od falsificiranja jer ih je teže krivotvoriti i kopirati nego slike. No, problem je kod nas što broj odljeva nije limitiran kao u drugim državama...
Na meti lopova
Crno tržište umjetnina koje funkcionira u svijetu kao unosan biznis koji ima svoju organizaciju i svoja pravila nije zaobišlo ni Hrvatsku. Krađe svih vrsta umjetnina - od antičkih, slika starih majstora, skulptura, antikviteta, umjetnički izrađenih zlatnih predmeta, starog namještaja, dokumenata i slično česta su pojava. Hrvatska policija godišnje evidentira šezdesetak kaznenih djela vezanih uz umjetnine, bilo da se radi o njihovoj krađi, uništenju, krijumčarenju, krivotvorenju... Na meti lopova u 80 posto slučajeva ove vrste kriminaliteta su umjetničke slike, no nisu im mrski ni kaleži, raspela, kipovi, ikone, ornamenti s oltara, skulpture, stare knjige, rukopisi, staro oružje, novac i nakit, arheološki predmeti, amfore, fragmenti kamene plastike... – Podaci o broju prijavljenih kaznenih djela još su uvijek manji od stvarno počinjenih. Naime, saznanja o krađama umjetnina i predmeta kulturne baštine iz fundusa muzeja i državnih galerija često su neredovita, neprecizna i nepotpuna. Posljednjih godina otkriveno je nekoliko slučajeva koji su prijavljeni policiji s velikim vremenskim odmakom, što upućuju na to da osim prijavljenih krađa postoji i veći broj onih za koje vlasnici ili institucije koje skrbe o umjetninama još uvijek
i ne znaju ili ih iz određenih razloga ne žele prijaviti. Takvi se slučajevi najčešće otkrivaju tijekom inventure, postava izložbe – govori nam Mario Čepin iz kriminalističke policije. Na crnom se tržištu umjetnina, prema podacima FBI-a godišnje u svijetu okrene oko šest milijardi dolara i taj je “posao” po unosnosti odmah iza trgovine drogom i oružjem. Stoga nije ni čudo što su se kradljivci umjetnina kod nas priključili tom primamljivom biznisu. Jedna od najvrednijih umjetnina ukradenih na našem tlu jest srebrni pladanj Pabla Picassa. To djelo nazvano “Jacqueline na mostu” “nestalo” je prije četiri godine iz Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Prema policijskim informacijama, procijenjeno je na 30.000 eura, no vlasnik eksponata David Rjazancev iz galerije Deva Puri s Bleda tvrdio je da je riječ o djelu neprocjenjive vrijednosti. Na gotovo pola milijuna eura procijenjena su djela ukradena 1997. iz muzeja u Iloku. Na još 325.000 američkih dolara profesor Antun Bauer procijenio je tri ukradena djela iz tog muzeja 1988. godine. Među njima bilo je i “Cvijeće u vazi” Augustea Renoira. Ljetos je iločkom muzeju vraćena ukradena slika “Slavonska šuma” Rudolfa Turkovića:
– Njegov unuk vidio je da se prodaje na Njuškalu. Ta nam je dojava bila korisna, no puno bi nam pomogla nacionalna baza ukradenih umjetnina. Registar otuđenih umjetnina ima Ministarstvo unutarnjih poslova, ali kako nacionalne baze nema, muzealci i galeristi nemaju načina provjeriti je li djelo koje im je ponuđeno ukradeno ili nije. Kada bismo imali aplikaciju u kojoj bismo uz pomoć pina mogli provjeriti je li nešto otuđeno, bilo bi nam puno lakše. Ovako se može dogoditi da netko kupi ukradeno djelo, a kada se to ustanovi, sasvim je jasno da mu novac nitko neće vratiti, još samo može imati problema pri dokazivanju da nije znao da kupuje ukradeno. Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo kulture morali bi konačno naći način da se od iznošenja i prodaje zaštiti i arheološka, a ne samo umjetnička baština. Problem je i različito tumačenje konvencija. Jer, ako je Hrvatska ratificirala sve konvencije, onda za u ratu pokradenu kulturnu baštinu ne može biti zastare jer je to ratni zločin – kaže Andrea Rimpf, viša kustosica i voditeljica Muzeja grada Iloka te autorica i voditeljica projekta Ukradena baština. O problemima s kojima se susreće u radu govori nam i vodeća hrvatska ekspertica u pronalaženju ukradenih umjetnina doc. dr. sc. Antonia Mlikota sa Sveučilišta u Zadru koja je sudjelujući u projektu TransCultaaAA lani u jednoj privatnoj zbirci u Berlinu pronašla “Utvrđeni grad” Paula Kleea, nestalu sliku iz vile u Jurjevskoj u Zagrebu glumice Tille Durieux.
– Veliki je problem nepostojanje nekog središnjeg tijela koje bi učinkovito i brzo objedinjavalo rad stručnjaka, policije i nadležnih ministarstava. Nema adekvatnih, učinkovitih, brzih i razvijenih mehanizama i procedura. Ono što pomiče stvari s mrtve točke je svijest o potrebi da se nešto promijeni. Studenti diplomskog studija povijesti umjetnosti u Zadru jedini u Hrvatskoj mogu slušati kolegije vezane za provenijenciju umjetnina koje predajem već nekoliko godina, što je veliko ulaganje u budućnost jer oni izlaze na tržište sa znanjem koje će im itekako biti korisno i potrebno jer je prije dvadeset godina Hrvatska s još četrdeset tri druge zemlje potpisala u Washingtonu takozvane Washingtonske principe ili deklaraciju o umjetninama konfisciranim za vrijeme nacizma. Sve zemlje potpisnice obvezale su se da će istražiti i identificirati takve predmete, otvoriti sve arhive koji bi pomogli u istraživanju, osigurati osoblje koje će pomoći detektirati i istražiti “rupe“u utvrđenom lancu vlasništva, pokušati utvrditi prijeratne vlasnike, osigurati središnji registar umjetnina... No, dvadeset godina kasnije, iako smo se potpisivanjem deklaracije obvezali i na njezinu implementaciju, nije se puno napravilo, dapače došlo je do zatvaranja dijela arhiva za istraživače i javnost općenito, nisu se osigurala sredstva i osoblje, nema registra takvih umjetnina... – navodi profesorica Mlikota. Kako bi detektirali sve probleme vezane uz krađe i krivotvorenje umjetnina te pokušali tome obliku kriminaliteta stati na kraj i staviti ga pod kontrolu, Visoka policijska škola u Zagrebu s Fakultetom za varnostne vede Sveučilišta u Mariboru u ponedjeljak u Muzeju Mimara organizira međunarodni okrugli stol “Kriminalitet na štetu umjetnina“:
– S kolegama iz Slovenije razgovarali smo o tome kako temu o kojoj se relativno malo zna približiti zainteresiranoj javnosti koju u ovome slučaju čine autori, umjetnici, ljudi koje se nalaze na tržištu umjetnina... – objašnjava dekan Visoke policijske škole Krunoslav Borovec kako je došlo do organiziranja skupa. Na kojem će govoriti i umjetnik kojeg krivotvore Dimitrije Popović, kojemu je cilj holističkim pristupom raspraviti sve aspekte te specifične vrste kriminaliteta. – Pravi je fenomen kod nas tolika pojava krivotvorina naših domaćih autora te tiskanje offset grafika bez znanja ili uz dopuštenje samog autora. To otvara mnoga pitanja, kao i pitanje samog morala pojedinih trgovaca, koji u svojim galerijama i preko aukcija javno prodaju krivotvorine i djela sumnjive atribucije. Uz to se nadovezuje problem stručnih osoba, povjesničara umjetnosti, koji koristeći svoj položaj u institucijama u kojima rade, izrađuju na obrascima galerije ili muzeja “certifikate o vjerodostojnosti”, nerijetko a da nisu ni vidjeli umjetninu ili utvrdili identitet naručitelja certifikata – govori Mario Čepin iz MUP-a.
Papir, veziva, ljepila...
Načelnica Centra za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić” Andrea Ledić objašnjava nam pak na koji se način vještače umjetnička djela pa tako kaže da se u ovome jednom od najdugovječnijih centara za kriminalistička istraživanja u Europi provjerava jesu li sporne umjetnine izrađene tehnikom sitotiska, offset-tiska ili se radi o reprintu umjetničkih slika. Provjeravaju se i potpisi autora kao i otisci pečata, a vrlo često uspoređuju se dva uzorka kako bi se utvrdilo potječu li iz istog izvora.
– Razvijene metode mogu analizirati niz raznolikih materijala koji kada se radi o umjetničkim djelima uključuju pigmente, tkaninu, papir, veziva, ljepila i razne premaze – kaže načelnica.
Uz probleme na crnom, prof. Mlikota ukazuje i na probleme u trgovanju umjetnina na regularnom tržištu: – Pokušavala sam za potrebe znanstvenog rada saznati koliki je bio promet trgovine umjetnina u Hrvatskoj lani. Nakon višetjednog čekanja dobila sam odgovor iz porezne da takvi podaci ne postoje jer se trgovina umjetninama vodi kao “ostala trgovina na malo novom robom u specijaliziranim prodavaonicama“unutar koje su uz tu djelatnost uključene i druge djelatnosti i trgovine pa su me izvijestili da ne mogu dostaviti podatke isključivo za trgovinu na malo umjetninama jer galerije koje prodaju umjetnine u RH nisu kategorizirane kao glavna djelatnost nego kao, laički rečeno, trgovina mješovitom robom – rekla je Mlikota.
“Kriminalitet na štetu umjetnina” naziv je međunarodnog okruglog stola koji će se u ponedjeljak održati u Muzeju Mimara u Zagrebu