Proračun i dalje služi za podmazivanje ortačkog kapitalizama, a ne za razvoj
Poreznom politikom dovedeni smo u suludu situaciju da porezni obveznici koji se ne bave turizmom, a uredno plaćaju svoja prilično visoka porezna davanja, subvencioniraju one koji se bave profitnim iznajmljivanjem na koji su porezne stope zanemarive
Ekonomski institut Zagreb ove godine slavi 80 godina postojanja. Rijetke su znanstvene institucije s tolikom poviješću. Institut i danas kreira ekonomske trendove, a Maruška Vizek, ravnateljica, analizira aktualna kretanja.
Proračun je dogurao do 150 milijardi kuna, sa zdravstvom je preskočio 170 milijardi, a BDP jedva da je dostigao razinu iz 2008., zaposlenost je još manja, slično kao i industrijska proizvodnja. Kamo će nas takva politika odvesti?
Bujanje državnog proračuna nije uzrok, nego samo manifestacija naših dubokih društvenih problema. U zemlji u kojoj je politika penetrirala u sve pore ekonomskog i društvenog života, proračunski rashodi nisu u funkciji ekonomskog i društvenog razvoja, nego služe kao podmazivač koji omogućava političkim elitama, njihovim ortacima i interesnim skupinama da nastave širiti svoju već tri desetljeća staru gangrenu na preostala zdrava društvena tkiva. Drugim riječima, u zemlji okoštaloj od ortačkog kapitalizma, u kojoj su političke elite i interesne skupine nadomjestak za tržište i u kojoj se iz nacionalne perspektive čak i minorne ekonomske i društvene odluke ne mogu donijeti bez uplitanja politike, kontinuiran rast rashoda državnog proračuna neophodan je da bi se tekuće vrlo nezdravo društveno uređenje održalo na životu. Od tog društvenog uređenja ne odustaje se iako je barem na razini intuicije danas svima jasno da će nas takav način funkcioniranja dovesti do nekroze društvenog tkiva, a trenutačno je dominantna manifestacija te nekroze iseljavanje i ubrzano smanjenje broja stanovnika. Onog dana kada smognemo snage za tu promjenu, proračunski će se rashodi sami od sebe početi ispuhivati, a dugoročni ekonomski izgledi poboljšavati. No najbolji pokazatelj da se takav trenutak neće dogoditi tako skoro parodična je situacija u kojoj su pojedinci poput Ivice Todorića i Zdravka Mamića postali samoprozvani nositelji borbe protiv ortakluka i korupcije. Neka svatko sam za
Rezultate fiskalnih prihoda Vlada koristi za snažniju potrošnju umjesto da poveća prostor potreban za prilagodbu na šokove koji vrebaju iza ugla
sebe zaključi što to govori o nama kao društvu i našem institucionalnom uređenju.
Sindikalni pritisak na rast plaća ponovno je potaknuo raspravu tko je kriv za stanje u zemlji, sindikati ili vlade koje ništa ne čine kad je riječ o efikasnosti?
Pa jasno je da su za, komparativno gledajući, vrlo loše ekonomske rezultate koje Hrvatska ostvaruje odgovorne vlade, i to prije svega zbog perpetuiranja gore opisanog društvenog uređenja. Sindikati su u tom kontekstu samo jedna od interesnih skupina koja sudjeluje u procesu donošenja ekonomskih odluka čiji je ultimativni rezultat djelovanja povećanje javnih rashoda. No valja biti jasan, nije sindikalistima u opisu radnog mjesta da rješavaju društvene probleme, pa valjda je to zadatak Vlade. A ova je Vlada, kad su u pitanju tekući pregovori o povećanju plaća, učinila niz velikih pogrešaka. Naime, znalo se da će sindikati svoje najambicioznije zahtjeve za povećanje plaća postaviti pred izradu zadnjeg proračuna u mandatu ove Vlade, dakle sada. A što je Vlada napravila da se adekvatno pripremi za tu situaciju? Prvo nije tri godine napravila ništa konkretno da učinkovitije ustroji javni sektor, iako se čak i sindikati načelno zalažu za tu reformu, i onda da na taj novi ustroj nasloni i novu politiku plaća. Onda je donijela paket reformi mirovinskog sustava bez adekvatnih konzultacija sa sindikatima, što je dovelo do referenduma na čijim su rezultatima sindikati dodatno osnažili svoju pregovaračku poziciju za povećanje plaća. Šlag na torti loših procjena u pregovorima sa sindikatima bilo je ishitreno parcijalno povećanje plaća najprije u resoru Ministarstva obrane pa u resoru Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva zdravstva. Time je Vlada sama sebi oduzela bilo kakvu pregovaračku moć u odnosu na sve ostale sindikate koji za svoje članove nisu ispregovarali povišice. Parcijalnim povećanjima plaća Vlada se dovela u situaciju da bilo koji sindikat ili, kao što smo na kraju krajeva imali prilike vidjeti, i bilo koji ministar sada i u budućnosti ima valjani argument za traženje dodatne povišice za zaposlenike iz svoga resora. Pandorina kutija, dakle, širom je otvorena, a na fiskalnu štednju koja će biti potrebna u sljedećih nekoliko godina kako bi se mogao usvojiti euro izgleda da se zaboravilo, iako je to proklamiran nacionalni strateški cilj koji si je postavila ta ista Vlada.
Kakvo je mišljenje Povjerenstva za fiskalnu politiku o proračunu?
Povjerenstvo je upozorilo na potrebu ograničenja rasta proračunskih rashoda financiranih iz vlastitih prihoda koji i u 2020. godini nastavljaju rasti brže od rasta nominalnog BDP-a, čime se dodatno povećava teret financiranja javne potrošnje, a fiskalna konsolidacija odgađa se za neko buduće razdoblje. Vlada koristi rezultate fiskalnih prihoda iz prethodnog razdoblja za snažniju potrošnju, umjesto da poveća fiskalni prostor potreban za prilagodbu na buduće negativne ekonomske šokove, iako postoji znatan broj indikacija da je sljedeći negativan šok iza ugla. Pojednostavljeno rečeno, sada kada su proračunski prihodi obilati, nije vrijeme za povećavanje potrošnje, nego za štednju koja bi otvorila prostor za povećanu javnu potrošnju u onom trenutku kada gospodarstvo opet po sili ekonomskih zakona uđe u recesiju. Nažalost, u Hrvatskoj se događa upravo suprotno – porezno rasterećenje i povećanje javne potrošnje događa se kad je gospodarstvo u ekspanziji, a minirezovi u potrošnji i novi porezi uvode se usred recesije.
Može li Povjerenstvo za fiskalnu politiku pridonijeti ostvarenju održivosti javnih financija?
Povjerenstvo prema Zakonu o fiskalnoj odgovornosti razmatra i procjenjuje rizike ispunjenja fiskalnih pravila vezanih za javni dug, strukturni deficit i proračunske rashode pri donošenju proračuna te razmatra utemeljenost makroekonomskih i proračunskih projekcija na kojima se temelji njegova izrada. Spomenuti je zakon krajem prošle godine izmijenjen kako bi se omogućilo da Povjerenstvo, u skladu sa zahtjevima Europske komisije, postane potpuno samostalno i neovisno tijelo koje nadzire provođenje fiskalne politike. Zakon, dakle, zahtijeva oformljivanje Povjerenstva kao potpuno samostalnog, neovisnog i administrativno osposobljenog tijela po uzoru na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Međutim, s obzirom na to da predsjednik Povjerenstva, koji se bira na javnom natječaju, još nije izabran, tijelo i dalje funkcionira u svojevrsnom limbu u kojem nije potpuno neovisno i ne može kvalitetno odraditi svoj posao. Za sada, nažalost, nema ni naznake da će se ta situacija u dogledno vrijeme promijeniti.
Kako gledate na ulogu turizma u hrvatskom gospodarstvu, koliko nas dugo može spašavati od propasti?
O prednostima turizma znamo jako puno, ali njegove nedostatke tek sada počinjemo osvješćivati. Negativne učinke turizma, posebice ovog našeg tipa turizma zasnovanog na privatnom smještaju na koji se odnosi dvije trećine smještajnih kapaciteta, na okoliš, degradaciju prostora, tržište nekretnina, povećanje kriminala i troškova života, obrazovne izbore stanovništva i sektorsku alokaciju rada i kapitala tek smo počeli kvantificirati, i to na inicijativu akademske zajednice. Valja imati na umu da ćemo, ako se odlučujemo samo za turizam, morati platiti i cijenu za takav izbor jer se dominantno oslanjamo na sektor koji ima malen potencijal za rast proizvodnosti i koji Hrvatsku sigurno neće transformirati u visoko razvijenu zemlju. Drugim riječima, turizam može biti sjajna popratna ekonomska djelatnost i fantastično je da imamo resurse za razvoj te djelatnosti, ali nikako ne bi smio biti dugoročan nositelj ekonomskog razvoja.
Skaču cijene najma stanova i u Zagrebu i u priobalju. Koji su razlozi za to?
Postoje barem četiri ekonomska razloga za rast cijene najma i stanova – niže kamatne stope na stambene kredite, turizam, rast dohotka stanovništva i subvencije. Pri tome posebno važnim razlogom smatram turizam. Naime, jedna moja nedavna empirijska analiza pokazala je da na razini jedinica lokalne samouprave svaki turistički dolazak povećava prosječnu cijenu stanova za 1 lipu. To znači da će stanovi u jedinicama lokalne samouprave sa sto tisuća dolazaka godišnje u prosjeku biti skuplji tisuću kuna po četvornom metru u odnosu na one jedinice koje nemaju zabilježen ijedan turistički dolazak. Dakle, najveća je odgovornost za rast cijena nekretnina na povećanju potražnje za stanovima za turistički najam. Samo u posljednjih 12 mjeseci broj stambenih jedinica za turistički najam na digitalnim platformama povećao se za čak 26 tisuća stanova. U istom razdoblju ostvareno je 23 tisuće kupoprodaja stambenih nekretnina u priobalnim županijama i gradu Zagrebu. Za očekivati je da su i subvencije pridonijele zagrijavanju tržišta nekretnina, ali zbog nedostataka podataka nije moguće napraviti evaluaciju i procijeniti u kojoj mjeri. No ako usporedimo broj odobrenih zahtjeva za subvenciju s brojem stanova koji su pretvoreni u jedinice za najam, utjecaj turizma na cijene nekretnina vjerojatno je znatno snažniji od utjecaja subvencija.
Je li moguće neravnoteže na tržištu nekretnina ispravljati porezima?
Država je upravo relaksiranim poreznim tretmanom prihoda od iznajmljivanja i proizvela situaciju da se broj stanova za najam ubrzano povećava i pregrijava nekretninsko tržište. Dakle, samo država može promjenom te porezne politike ispraviti nastali problem. Postojeći podaci snažno govore u prilog toj tezi. U 12 mjeseci na ime najma stanova preko digitalnih platformi ostvareno je 2,1 milijardu eura prihoda. Istodobno, na ime paušala koji se plaća na najam jedinice lokalne samouprave uprihodile su 20 milijuna eura pa proizlazi da je porezna stopa na tu aktivnost manja od 1 posto. Turistički najam stoga je uvjerljivo najmanje oporezovani oblik ekonomske aktivnosti pa ne čudi da građani vade štednju iz banaka na koju su kamatni prinosi trenutačno zanemarivi ili čak podižu kredite da bi postali poduzetnici – iznajmljivači. Izlaz iz te situacije moguć je jedino izjednačavanjem poreznog tretmana iznajmljivanja s ostalim tipovima ekonomskih aktivnosti.
Koliko je izgledno da bi se Vlada mogla upustiti u takvu poreznu reformu?
Budući da trenutačno postoji više od sto tisuća iznajmljivača koji čine najnoviju interesnu skupinu, teško je očekivati da će ijedna Vlada imati hrabrosti prihode od najma tretirati sustavom poreza na dohodak, gdje taj prihod prirodno i pripada. Još se manje to može očekivati od lokalnih jedinica koje, ako to žele, mogu povećati iznos paušala. Imali smo prilike nedavno svjedočiti kako su završavali takvi pokušaji. Istodobno, tim istim lokalnim jedinicama državni proračun nadoknađuje gubitke nastale zbog smanjenih prihoda od poreza na dohodak zbog porezne reforme, bez obzira na to što su te jedinice u stanju gubitak tog prihoda samostalno nadoknaditi povećanjem paušala. To znači da smo se takvom poreznom politikom doveli u suludu situaciju da porezni obveznici koji se ne bave turizmom, a uredno plaćaju svoja prilično visoka porezna davanja, subvencioniraju one koji se bave profitnim iznajmljivanjem na koji su porezne stope zanemarivo niske. Kao instrument za stabilizaciju tržišta nekretnina na raspolaganju je i porez na nekretninsko bogatstvo, pod uvjetom da se istodobno s uvođenjem tog poreza smanji ili porezno opterećenje rada ili potrošnje. Namjerno kažem porez na bogatstvo jer bi cilj takvog poreza trebao biti oporezivanje onih koji višak štednje ulažu u kupnju pete ili desete nekretnine, a ne većim porezima ganjati one koji su vlasnici nekretnine u kojoj stanuju. No vjerojatnost uvođenja takvog poreza po svemu sudeći još je manja od uvođenja snažnijeg oporezivanja prihoda od najma.
Ekonomski institut slavi 80 godina rada. Gdje ste danas kao znanstveno-istraživačka ustanova?
Ekonomski institut oduvijek je bio institucija u kojoj se njegovala intelektualna sloboda i u kojoj se inzistiralo na društvenoj relevantnosti znanstvenog rada. Za vrijeme socijalizma to je bila jedina institucija u zemlji u kojoj se mogla naći literatura o kapitalizmu. Tu institucionalnu kulturu zadržali smo i danas. Trudimo se vrlo otvoreno i uz korištenje adekvatnih znanstvenih istraživanja progovarati o važnim društvenim temama. Institut se danas dominantno bavi znanstvenim radom jer je to naša misija i jer smo sami sebi nametnuli znatno strože kriterije za znanstvena napredovanja u odnosu na nacionalni prosjek kako bismo potakli povećanje kvalitete i međunarodne vidljivosti našeg znanstvenog rada. Rezultat tog opredjeljenja vidljiv je u povećanju broja publikacija u najkvalitetnijim znanstvenim časopisima i povećanom povlačenju sredstava iz europskih fondova. Naravno, svjesni smo da prostora za daljnja poboljšanja u tom području ima dosta. Velika nam je prepreka pritom i vrlo rigidan zakonodavni okvir koji regulira znanstvenu djelatnost u zemlji i koji aktivno priječi bilo kakvo otvaranje hrvatske znanstvene zajednice prema inozemstvu te na vlastitu štetu ne prepoznaje i ne nagrađuje znanstvenu izvrsnost. Dok se to ne promijeni, ne možemo očekivati bitnije pomake zajednici. nabolje u akademskoj
Parcijalnim povećanjima plaća Vlada se dovela u situaciju da bilo koji sindikat ili ministar ima argument za traženje povišice za zaposlenike iz svojega resora