Sudbina Židova u Europi: kad krug nesreće i zle sudbine nikad nije potpuno zatvoren
Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2018. godine, Poljakinja Olga Tokarczuk svoj je najopsežniji roman “Knjige Jakubove” (ima oko 900 stranica) objavila prije pet godina. I dok se njemačko izdanje tog djela pojavilo tek nedavno (a prevodila su ga dva prevoditelja ili, točnije, prevoditeljica i prevoditelj), hrvatsko je objavila Fraktura još prošle godine, i to u prijevodu Mladena Martića, koji zaslužuje posebne pohvale, baš kao i urednica Iva Karabaić. U kontekstu Nobelove nagrade, nije nevažna i činjenica da su “Knjige Jakubove” prevedene na švedski jezik.
No, vratimo se romanu koji doista u nekim svojim dionicama opasno balansira na rubu beletristike iako je u pitanju fikcija, a ne povijesna studija o Židovima koji su u drugoj polovici 18. stoljeća u istočnoj i srednjoistočnoj Europi prelazili na katoličku vjeru pod vodstvom intrigantnog i karizmatičnog Jakuba Franka, rođenog kao Jakub Lejbovič. Olga Tokarczuk dohvatila se teškog zalogaja i teške teme – židovskog identiteta i sudbine židovskog naroda koji je u Europi i u 18. stoljeću bio stiješnjen između dvije brojnije i moćnije religije koje su se borile za teritorijalnu i duhovnu prevlast. U tom neudobnom procijepu Židovi su se snalazili kako su znali i umjeli tražeći potencijalne saveznike i umatajući svoju snažnu vjersku tradiciju u nove oblike i strukture koje su opet izazivale nove podjele i nepravde. Literarno pišući o povijesnim i teološkim temama, autorica se poslužila brojnim stvarnim povijesnim osobama između kojih je s puno mašte uspostavljala relacije i doticaje.
Bogata i ideološki neostrašćena imaginacija u samom je temelju te razigrane i strukturno iznimno složene knjige koja ima barem nekoliko pripovjedača i nekoliko očišta lebdeći između mogućeg i nemogućeg, stvarnog i nestvarnog, živih i mrtvih junaka. “Knjige Jakubove” u kojoj su svoje mjesto dobili i, primjerice, carica Marija Terezija, baš kao i pomalo već izraubani Casanova, ali i poljski pisci i enciklopedisti
“Knjige Jakubove”, o kojima se u svijetu zna malo ili ništa, stoga na mahove djeluje gotovo kao bajka za odrasle, ali i kao labirint prepun različitih više ili manje važnih likova u kojemu se doista teško snalaziti. I sam Jakub Frank o kojem nam pripovijedaju njegovi najbliži, iako ne i najvjerniji suradnici, po viđenju Olge Tokarzcuk nedokučiva je i sasvim sigurno kontradiktorna persona i teško ga je zamisliti kao nekog uvjerljivog Mesiju. U jednom trenutku tolerantni vjerski mislilac već u drugom postaje raskalašeni pohotnik koji u nekim detaljima može podsjetiti čak i na Charlesa Mansona ili na neke guruovske likove Michelea Houellebecqa, koji ne bira svoje seksualne objekte ni po spolu ni po drugim atributima. Strastveni ljubavnik koji zrači mačističkim erotizmom te u srcu katoličke Europe promiče poligamiju nudeći usput suradnju osmanskom sultanu te uživajući i zaštitu poljskih biskupa i plemića, doista je lik kao stvoren za literarno portretiranje. Istina, Olga Tokarczuk ne pušta nas dublje u Jakubovu psihu te nas drži na distanci od svog glavnog protagonista, koji je doista imao više nego burnu sudbinu našavši kakvo-takvo smirenje tek u njemačkom gradu Offenbachu. No, i njegovi posmrtni ostaci, napose lubanja, nisu našli mir na groblju u Offenbachu, nego su postali dijelom nacističkih bestijalnih pogroma oko stotinu pedeset godina od Jakubove smrti, kako to marljivo bilježi poljska autorica. Krug nesreće i zle sudbine tako nikada nije potpuno zatvoren. Uvijek može biti gore nego što je bilo i gotovo da i nema pećine koja može poslužiti kao utočište ili mirno grobište dušama koje, zbog kletvi ili tko zna čega, ne mogu umrijeti. Kako bi se još više približila temi o kojoj piše, autorica se poslužila i drugačijim, netipičnim numeriranjem stranica kako bi odala počast knjigama pisanima na hebrejskom jeziku.
Pišući o povijesti, pisala je ne samo o sadašnjosti svoje domovine nego se možda dotaknula i budućnosti. A ako je tako, budućnost nam, na žalost, nije nimalo
• ružičasta.