Gomila se otpad i pucaju cijevi, što se još u gradu raspada?
BITNA JE KOZMETIKA, KAŽU ZAGREPČANI, DOK SE PRAVI PROBLEMI NE RJEŠAVAJU
Djelatnici Vodoopskrbe dnevno su deset puta na intervenciji, a u detaljniju obnovu Mosta slobode ići će se tek kad se završi rotor
Izvana juj, iznutra fuj. Barem što se tiče vodovodnih cijevi, jer na primjeru zagrebačkih mostova, fasada, zapuštenih kompleksa poput Paromlina ili nekadašnje Nade Dimić vrlo je jasno, i to na prvi pogled, da je “održavanje” za Grad očito neka strana riječ. Naravno, zaboraviti ne treba ni ulice zatrpane otpadom, čiji će odvoz od 1. veljače sljedeće godine mnogima biti i tri puta skuplji nego dosad.
Gubi se 50 posto
– Nek’ samo idu cijene gore dok se grad raspada. Novi Zagreb malo nema vode, malo grijanja, mostovi će propasti, ali bitnija je kozmetika, važnije su lampice – napisao nam je čitatelj, a mi odlučili provjeriti, prije svega, kakvo je stanje ispod zemlje. Dvaput u razmaku od točno dva mjeseca pucao je ove godine magistralni cjevovod na Sarajevskoj, a stanovnici Novog Zagreba vodu su pili iz cisterni, usput komentirajući kako ništa nije čudno s obzirom na to da su “cijevi još iz doba Franje Josipa”. Vodovod je u metropoli, istina, pušten u rad baš u vrijeme njegove vladavine, ali iz Vodoopskrbe i odvodnje (ViO) ipak kažu kako su im cijevi u prosjeku stare 27 godina. A upravo je taj “prosjek”, čini se, ključan jer, prema podacima koje su podastrli kad su prije nekoliko mjeseci najavili uvođenje satelitskog pronalaženja propuštanja vode u sustavu, njihovi djelatnici pokvarene cijevi popravljaju otprilike deset puta. Dnevno! U 2017. godini, primjerice, odradili su 4075 popravaka, a te su iste godine iz dotrajalih cijevi u zemlju iscurila 62 milijuna kubika vode. Za usporedbu, prosječna obitelj godišnje potroši tek dvjestotinjak kubika, a kad već uspoređujemo, Europska unija kaže da prosječni gubitak vode unepovrat ne bi smio biti veći od 20 posto, dok je on u Zagrebu 50.
– Propuštanja sustava pojavljuju se zbog starosti cjevovoda, slijeganja materijala koje dovodi do pojavljivanja “prirodnih uvjeta” za kvarove, ali i zbog širenja vodoopskrbne mreže te povećavanja potrošnje koji ruše osnovne uvjete, dimenzije i stabilnost cjevovoda – pojasnili su iz ViO-a što se događa pod zemljom. Mi se pak selimo iznad nje. Točnije, iznad vode, na mostove koji će uskoro za cijenu od po dvadeset milijuna kuna dobiti lijepe lampice. Da su svi prijelazi preko Save u katastrofalnom stanju, još je lani u lipnju ustvrdila inspekcija, koja je “najgorim” proglasila Most slobode. Na njemu se ove godine radilo, ali riječ je tek o svojevrsnom “šminkanju” mosta jer je napravljena tek prva od četiri faze koje su potrebne za kompletnu rekonstrukciju. Na vijence, pješačke staze i ograde potrošeno je 19 milijuna kuna, a ostalo će, kažu iz Grada, raditi tek kad se završi remetinečki rotor jer će se Most slobode morati zatvarati. Na redu su još prijelazne naprave, čelični dio mosta i upornjačka prostorija te pristupni vijadukti, a sve to moglo bi biti gotovo otprilike kad i Domovinski most, na kojem su “zbog naknadnog prosušivanja betona na ugrađenim pješačkim stazama” prošlog mjeseca izbile kvrge, ali “natječaj za sanaciju problema tek se planira raspisati tijekom 2020. godine”.
Moglo bi se samo srušiti
Živi bili pa vidjeli, valjda. Baš kao i u slučaju, primjerice Paromlina, koji bi se mogao do kraja srušiti prije nego što se ondje smjesti planirana središnja gradska knjižnica, ili pak područja nekadašnje Nade Dimić, koje bi se trebalo urediti urbanističkim planom donesenim u travnju. A kad smo već kod raspadanja, nije zgorega podsjetiti ni na Branimirovu
• tržnicu i maksimirski stadion.
PODRUČJE PAROMLINA TAKOĐER JE RUGLO, A ONDJE BI SE TREBALA SMJESTITI SREDIŠNJA GRADSKA KNJIŽNICA