Kako biti predsjednica “u svakom kutu Hrvatske kao i u Zagrebu”
Jedna od glasovitih izjava Zorana Milanovića pomogla mi je da sročim bitnu razliku između Kolinde Grabar Kitarović i njezinih glavnih takmaca na skorim predsjedničkim izborima. Kolinda je državnica, Milanović i Škoro su slučajnici. Svoju slučajnost Milanović je izrazio riječima o “slučajnoj državi”, a Škoro je uza svoje glavno zanimanje, pjevanje zabavnih pjesama, pomislio da bi slučajno mogao postati predsjednik države kao što kopajući na njivi možemo naići na neko blago. Kao tako reći prirodna državnica Kolinda je na početku ovoga tjedna predstavila program, a njezin govor bio je dojmljiv ponajprije osebujnim stilom u kojem se državništvo srodilo s pripadnošću puku, narodu, kako reče, jednako vrijednom u svakom kutu Hrvatske kao i u Zagrebu. Da ilustriram predsjedničin stil, spomenut ću kako sam bio na jednom njezinu susretu s novinarima u Predsjedničkim dvorima, Kolinda je došla u jednostavnoj majici, hlačama i tenisicama zacijelo ne zato što nam se htjela pokazati bez uresa koji je čine iznimnom nego zato što joj je u toj odjeći u društvu u koje je dolazila bilo najugodnije. Novinari su bili za visokim stolovima u skupinama, kojima je prilazila kao pčela s cvijeta na cvijet, ali opet ne da pokaže svoju osobitu demokratičnost nego zato što je svakome imala nešto reći očekujući i da će sama nešto zanimljivo čuti. Takva je zapravo Kolinda bila u Kongresnoj dvorani na Velesajmu gdje je predstavljala program jednostavna, prisna, narodska, a u sricanju državničkih zadataka odlučna, superiorna i sveobuhvatna.
Ovlasti predsjednika države su oskudne, ali kad se osvrnemo na njezin petogodišnji mandat vidimo kako nije bilo bitnog područja koje u svom radu nije doticala i u kojem nije imala neku plodonosnu inicijativu. Širok raspon tih inicijativa obuhvaćao je zagađeni zrak u Slavonskom brodu, fiskalnu decentralizaciju, gospodarstvo, posjete tvrtkama, blokirane, branitelje, brigu za nestale u ratu, demografiju, prava žena, smanjenje troškova Ureda predsjednika, osnivanje Vijeća mladih i radne skupine za brendiranje Hrvatske, poticaje sportašima, otvaranje Ureda građanima i selidbu toga Ureda u gradove širom Hrvatske... Za Hrvatsku je sudbonosna predsjedničina inicijativa triju mora kojom je, kako kaže, izvukla Hrvatsku iz “regiona” te je “pozicionirala u srednju Europu i na Mediteran kamo oduvijek i pripada”. Kolindin mandat nije bio bez utjecaja na izvršnu Plenkovićevu vlast, kojoj je kad manje, kad više izravno skretala pozornost na nevolje u državi. To nabrajam stoga što je teško zamisliti da bi se bilo tko od drugih kandidata na predsjedničkim izborima mogao i približiti toj širini brige za zemlju. Često su upravo ta širina brige i predsjedničine nesuzdržljive izjave o različitim temama izazivale nezapamćene poplave neduhovite ljevičarske podrugljivosti i zgražanja. Zapravo je sve počelo s Kolindinom kandidaturom na proteklim predsjedničkim izborima koji su završili šokom na ljevici tragovi kojeg se osjećaju i danas. Dogodilo se “čudo” – pojavila se zgodna, šarmantna, obrazovana, elokventna, raznoliko i uvijek lijepo odjevena, moderna žena sa znanjem nekoliko jezika koja je bila suprotnost negativnim ljevičarskim mitovima o ruralnom, zatucanom, retrogradnom, natražnjačkom HDZ-u. Osoba s kojom se po reprezentativnosti nitko na ljevici nije mogao mjeriti ni jučer a ne može ni danas. Doda li se tome da je Kolinda imala uzoran katolički, konzervativni, narodski odgoj a istodobno je bila sklona nekim “muškim” hobijima i poslovima, eto za ljevičare nepodnošljive osobe. Ali samo za one zadrte i jalne, jer pokazalo se i pokazuje da je Kolinda imala i da ima naklonost među ljudima bez obzira na njihove svjetonazore, što i sama zna istaknuti kao “predsjednica svih građana”. Zbog svega toga žalci kojima je pikaju Zoran Milanović i Miroslav Škoro baš nimalo ne djeluju kao političko rivalstvo nego su pakost inferiornih prema nedosezivom takmacu. No možda i na njih bude djelovalo te ih promijenilo ono što je Kolinda naglasila u svom programu – “razvoj društva i svih dijelova društva”. Time bi pridonijeli ukupnom ostvarivanju toga programa koji bi i čuvao kulturni i obrazovni identitet, učvršćivao odlučnost Hrvatske koja se treba ponašati bez kompleksa male države te pravednost i druge vrijednosti koje zemlju čine domovinom njezinih ljudi. Kad tih vrijednosti nema, kad traže drugu domovinu, što na žalost uvelike čine, i Kolinda će ljudima sve manje moći govoriti da je “jedna od njih”.
POKAZALO SE I POKAZUJE DA JE KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ IMALA I DA IMA NAKLONOST MEĐU LJUDIMA BEZ OBZIRA NA NJIHOVE SVJETONAZORE