150 GODINA Sueskog kanala
Putovanje traje između 11 i 16 sati, a brodovi plove u konvojima, prosječnom brzinom od 15 kilometara na sat
Kada je 17. studenog 1869. uz velike vatromete i banket otvoren Sueski kanal, nitko nije mogao ni sanjati kako će danas, 150 godina kasnije, ova obljetnica biti obilježena vrlo tiho i diskretno. Sueski kanal i danas je jedna od glavnih svjetskih pomorskih ruta, prečac koji spaja Europu s Bliskim istokom i Indijom, no njegova politička, prilično nestabilna povijest razlog je zbog kojega se Egipat nerado sjeća kanala do 1956. godine, dok je bio u vlasništvu Britanije i Francuske.
Za ideju je prvi ‘zagrizao’ Napoleon
Ideja o izgradnji kanala koji bi spajao Sredozemno s Crvenim morem ni te 1869. nije bila nova. Prvi su planove razrađivali još egipatski faraoni koji su nastojali spojiti Nil s Crvenim morem. Prvi je radove na ovoj zamišljenoj trasi počeo još Sesostris II., oko 1900 godina prije nove ere, no namjena mu tada nije bila samo plovidba već i navodnjavanje pustinje koju je trebalo pretvoriti u plodno tlo. Usprkos velikom broju robova koji su radili na izgradnji ovog kanala, projekt nije uspio. Pustinjski vjetrovi zatrpavali su sve što bi radnici iskopali, a radovi nisu odmicali. Kasnije su ovaj projekt pokušali oživjeti drugi faraoni, pa čak i perzijski car Darije koji je jedno vrijeme vladao Egiptom, no bez ikakva uspjeha. Tijekom 16. stoljeća veliki vizir Mehmet Paša Sokolović ponovo je aktualizirao ideju spajanja Crvenog mora i Sredozemlja. Ideja je bila otvoriti nove hodočasničke putove prema Meki i Medini, ali i otvoriti trgovinske rute koje bi donijele dodatnu snagu Otomanskom Carstvu. U to je vrijeme već postojala tehnologija kojom bi se ovakav kanal mogao napraviti, no procjena turskog sultana bila je da bi izgradnja kanala bila previše skupa.
Prvi koji je ozbiljno “zagrizao” za projekt Sueskog kanala bio je Napoleon, i to tijekom francuske kampanje u Egiptu i Siriji. Kada je nekoliko godina potom dao izraditi proračune i prva mjerenja moguće trase kanala, njegovi su ga arhitekti uvjeravali da je visinska razlika u razini Sredozemnog i Crvenog mora oko 10 metara, zbog čega bi kanal morao imati poseban sustav ustava i brana kojim bi brodovi silazili ili dizali se prema svome odredištu. No pokazalo se a je to pogrešna računica. Razine dvaju mora gotovo su identične, no to se utvrdilo tek tridesetak godina kasnije.
U to vrijeme Velika Britanija imala je vrlo živ pomorski promet s Indijom, no brodovi su do Europe morali putovati oko cijelog afričkog kontinenta. Iako bi cijena transporta znatno pojeftinila, a vrijeme dostave robe se skratilo, London nije bio pretjerano voljan poduprijeti projekt Sueskog kanala računajući da bi on mogao ugroziti njihovu pomorsku dominaciju na globalnoj razini.
Zbog tog je francuska tvrtka koju je vodio Ferdinand de Lesseps napravila sporazum s Egiptom o gradnji kanala. Sama izgradnja zahtijevala je ogroman broj radnika pa je Egipat na sebe preuzeo obavezu dopremanja radne snage prisiljavajući najsiromašniji sloj Egipćana na radove za minimalnu plaću, i to pod prijetnjom sile. Deseci tisuća egipatskih seljaka krampovima i lopatama iskapali su kanal, a radovi su usporeni kada je 1863. egipatski vladar Ismail Paša zabranio prisilni rad. Tada je Lesseps promijenio strategiju i u Egipat dovezao nekoliko stotina parom pogonjenih rovokopača i strojeva koji su konstruirani posebno za ovaj projekt. Radovi su nastavljeni, a procjenjuje se da je od 75 milijuna kubnih metara zemlje, pijeska i kamena iskopanih tijekom gradnje najmanje jedna trećina iskopana ručno, lopatama i krampovima. Kanal je konačno dovršen i svečano otvoren 1869., deset godina nakon “prve lopate”. Ismail Paša organizirao je veliku proslavu, izgradivši prije toga sebi ogromnu palaču u Kairu kako bi mogao ugostiti uzvanike iz kra
ljevskih obitelji diljem svijeta. Na njegovu žalost, sama izgradnja kanala i velika proslava koju je organizirao dogodile su se u vrijeme kada je egipatski pamuk počeo gubiti na cijeni. Egipat, a ni sam Ismail Paša uskoro nisu imali novca za financiranje dugova koji su nastali zbog izgradnje kanala pa se vladar uskoro zadužio kod europskih banaka. Ni ovaj kredit nije pretjerano pomogao pa je Ismail Paša svoj dio vlasništva nad Sueskim kanalom uskoro morao prodati Velikoj Britaniji.
Naravno, London je ovaj novoizgrađeni kanal koji se našao u njegovu i francuskom vlasništvu iskoristio za ono što je najbolje znao tijekom 19. stoljeća – kolonijalno širenje.
Upravo kroz Suez prevezeni su vojnici, oprema i logistika za veliku operaciju kolonizacije istočne Afrike i izvlačenje ogromnog bogatstva s Crnog kontinenta. Na područje Sueskog kanala Egipćani nisu imali pravo pristupa niti su imali ikakve koristi od njega. Tijekom 1936. na ovo su područje, uzduž 164 kilometara kanala, Britanci poslali vojne postrojbe koje su čuvale interese vlasnika, Britanaca i Francuza. Status je ostao nepromijenjen do iza Drugog svjetskog rata. Godine 1956. egipatski predsjednik Nasser planirao je izgraditi veliku branu kojom bi regulirao veliko godišnje izlijevanje Nila. Za ovaj projekt zatražio je financijsku pomoć SAD-a i Velike Britanije, a kada su ove dvije zemlje odbile taj zahtjev, Nasser je nacionalizirao Sueski kanal proglasivši ga vlasništvom egipatskog naroda. Ubrzo su Velika
Britanija, Francuska i Izrael napali Egipat, a kako je Nasser bio vrlo blizak tadašnjem Sovjetskom Savezu, sve je to “mirisalo” na Treći svjetski rat, čak puno krvaviji od onog koji je završio desetak godina ranije, jer te su 1956. godine sve sile već uvelike ovladale nuklearnim oružjem.
U spor su se uključili Ujedinjeni narodi poslavši mirovne snage, zatraživši od Britanije, Francuske i Izraela da napuste ovo područje. Zbog razaranja i oštećenja kanal je otvoren tek nakon desetak mjeseci, no promet je ponovo obustavljen 1967. zbog izbijanja Egipatsko-izraelskog rata. U tome trenutku u kanalu se zateklo 14 brodova koji su se morali usidriti sve do ponovnog otvaranja kanala, na što su čekali do 1975. godine.
Egipat gradi nove obilaznice
Kanal je od tada otvoren, a iako je u vlasništvu Egipta, posebni međunarodni zakoni osiguravaju prolaz svim brodovima. Kanal danas predstavlja jedan od glavnih trgovinskih putova, no u njemu vlada poseban režim plovidbe. Zbog svoje male širine promet se odvija u konvojima koji se mimoilaze na posebno izgrađenim obilaznicama ili na malom jezeru koje se nalazi na južnom dijelu kanala. Prosječno tijekom dana kanalom prolaze tri konvoja, dva u smjeru juga i jedan u smjeru sjevera, a putovanje traje između 11 i 16 sati, prosječnom brzinom od oko 8 čvorova, odnosno 15 kilometara na sat.
Egipat je prije nekoliko godina počeo širiti Sueski kanal izgradnjom dodatnih obilaznica kako bi se povećao kapacitet prolaza. Otvaranjem novog kraka plovnog puta unutar Sueskog kanala 2015. godine postignut je rekord kada je u jednom danu kroz njega prošao 81 brod s ukupno 6,1 milijun tona tereta. Uz to povećani su i prihodi od kanala. Samo u prošloj fiskalnoj godini Egipat je ostvario 5,9 milijardi dolara prihoda, što predstavlja rast od 5,4 posto u odnosu na prošlu godinu, no to je još uvijek tek mali dio onog što službeni Kairo namjerava postići sa Sueskim kanalom. Planovi su da prihodi od kanala 2023. narastu na 13,2 milijarde dolara.