Prijeti li sad hrvatskom tenisu švedski sindrom?
Francusku će predvoditi Sebastien Grosjean, Rusiju Šamil Tarpišev, Španjolsku Sergi Bruguera, Australiju Lleyton Hewitt, a Hrvatsku – Franko Škugor. Svaka čast našem sjajnom igraču parova, ali on nema nikakvog trenerskog iskustva i to da ga je netko odlučio gurnuti u izborničku vatru za završni turnir Davisova kupa u Madridu samo potvrđuje da je nešto trulo u državi – Hrvatskoj. U svijetu, a posebno u zemljama iz naše skupine, Španjolskoj i Rusiji, ne prestaju se čuditi naprasnoj smjeni našeg dosadašnjeg uspješnog izbornika Željka Krajana (finale 2016., trofej 2018.), posebno zato što im je teško razumjeti razloge za nešto što se dogodilo tri dana uoči polaska u Madrid.
Što ako padnemo u niži razred?
HTS i igrači tek će, čini se, shvatiti dimenzije onoga što su nepovratno uništili. Na to nas ovih dana upozoravaju brojni teniski treneri i bivši igrači koji ne skrivaju bojazan za budućnost hrvatskog tenisa. Puno njih ne želi javno izlaziti s tim, ali ima i onih hrabrijih, spremnih da se uhvate ukoštac s oponentima koji su uglavnom nalaze u vladajućoj garnituri HTS-a. – Posljednja zbivanja oko naše Davis kup reprezentacije zbunjuju ne samo domaću nego i svjetsku sportsku javnost. Čak i dobrim teniskim znalcima teško je razumjeti što se uistinu događa oko naše trofejne vrste. A vatru na ulje dolijeva i sama predsjednica HTS-a svojim u najmanju ruku čudnim izjavama za javnost koje druga strana, odnosno sada već bivši i iznimno uspješni izbornik Krajan glatko demantira. U takvoj konstelaciji već je i slijepcu jasno da stvari ne idu u pravom smjeru – kaže Karlovčanin Dario Smojver, teniski trener s međunarodnom licencom, bivši učitelj Rumunjke Irine Spirlee i bivši novinar, dodajući:
– Savez godinama živi na lovorikama uspjeha u Davisovu kupu, ali kakav scenarij nam slijedi ako se poskliznemo i ispadnemo u niži razred što je u ovom trenutku vrlo realna opcija? Kako će funkcionirati nacionalni savez koji ni danas nema nacionalni centar, a u bivšem kompleksu terene prekriva korov. Volio bih da griješim i da sam previše skeptičan, ali bojim se da bi se hrvatskom tenisu mogao dogoditi švedski sindrom. Svi se sjećaju legendarnog Björna Borga i Švedske koja je čak sedam puta osvajala popularnu “salataru”, uz veliki broj Grand Slam naslova, a danas gotovo ne postoji na svjetskoj teniskoj karti.
Uzdrmani teniski temelji
ZAŠTO DOPUŠTAJU DA IGRAČI ODLUČUJU O SVEMU. ČEMU ONDA SAVEZ?
Da, Švedska je sedam puta osvajala Davisov pokal, posljednji put 1998., tada već bez Borga i Edberga, ali s Björkmanom i M. Gustafssonom. A danas je izvan kruga Svjetske skupine i nema je na završnom turniru u Madridu (u kvalifikacijama je s 0:4 poražena u Kolumbiji), a najbolji tenisač joj je Mikael Ymer na 74. mjestu... – Staro je sportsko pravilo da je puno lakše doći na vrh nego tamo i ostati. A čelnici HTS-a očito ne razumiju da su posljednjim potezima ozbiljno uzdrmali čvrste teniske temelje. Oni se vjerojatno pitaju “pa zašto bismo sumnjali u svoje odluke kad sve ide svojim tijekom”. Ali koliko dugo? Htjeli mi to priznati ili ne, uspjesi naše vrste posljednjih 15 godina izrasli su na pozitivnoj energiji naših karizmatičnih tenisača, počev od Ivaniševića, preko Ljubičića i Ančića, pa do Čilića, Dodiga i Ćorića. Ali gdje je tu Savez u cijeloj priči? Savez bi morao imati viziju, djelovati proaktivno, a ne sve svaliti na leđa igrača. Čak i onima koji dobro razumiju tenis nije jasno zašto Savez dopušta da igrači odlučuju o svemu. Čemu onda Savez? – pita se Smojver i zaključuje:
– HTS se očito skriva iza tuđih odluka i čeka neko novo tenisko čudo iz neke od roditeljskih radionica. No svima je jasno da se čuda ne događaju svaki dan.
OSTALI SMO BEZ CENTRA, A NA TERENIMA STAROG RASTE KOROV