‘ZLATNA RIBICA’ KOJA ISPUNJAVA GASTRONOMSKE MAŠTARIJE

Kad se u ovom dalmatinskom kulinarskom utočištu spoje more, vinogradi i maslinici, “Zlatna ribica” počinje ispunjavati naše želje

Tko ne zna bajku o zlatnoj ribici koja ispunjava želje. Ponekad samo jednu, ponekad dvije, a ponekad i tri. No uz ribice iz bajki i šaljivih dosjetki, postoje i one koje u njihovu čast nose njihovo ime. Pa isto tako ispunjavaju želje, ali ne one o kojima nam ovisi život, već one gastronomske koje taj isti život čine ljepšim i radosnijim. Takva jedna “Zlatna ribica” postoji već više od pet desetljeća u Brodarici, a mnogi su putovi već od kraja šezdesetih prošlog stoljeća vodili prema njoj. Smještena nadomak Šibenika, u samom središtu Dalmacije, nasuprot Krapnja, s kojeg vuče podrijetlo, jedno je od onih općih mjesta dalmatinske gastronomije koja se ne zaobilazi. Još su mi u sjećanju utisnuti mirisi i okusi svježe ribe, glavonožaca i školjaka iz tih pionirskih dana socijalističkog kulinarstva kada je sve mirisalo po žaru, brujetima, buzarama i oporoj brodaričkoj plavini koje su gospodin Metod Tudić i njegova supruga Vesna iznosili pred svoje goste u uvijek živoj i punoj krčmi, budući da je bio rijedak gastronomad koji je kretao prema jugu a da se nije zaustavio u „Ribici“.

U tom nostalgičnom i mirisnom oblaku, vidljive su sjene glasovitih poklonika stare tradicionalne spize, kojoj se u kontinentalnim razmjerima tada već polako počeo gubiti trag. Od kozmopolitske filmske ekipe kultnog njemačkog “Winnetoua”, koja bi svakodnevno nakon cjelodnevnog snimanja upravo u „Zlatnoj ribici“sebi davala gastronomskog i enološkog oduška, do još slavnijeg Orsona Wellesa ili naših bard(ov)a riječi i kista, Jure Kaštelana i Ede Murtića, te mog oca Frane Barbierija s kojima sam i pohodio nekadašnju gastrokapelicu. Ta nekadašnja „Zlatna ribica“prerasla je s vremenom u restoran i pansion, koji je nasljeđe vlastite obiteljske gastroenološke tradicije. Metodovi i Vesnini sinovi Branko i Josip te unuci Ivo i Vesna kroz obiteljski “know how” i kuharsko i vinarsko umijeće, na tragu svojih prvih konoba za prodaju vina u Varaždinu i sjevernoj Hrvatskoj, i to one iste obiteljske plavine koja je još 1936. dobila zlatnu medalju na sajmu u Lyonu, ali i nikad zaboravljenih jelovnika iz nestalih vremena, u kuhinju kojom danas vladaju gospođa Božena i Desa Tudić, te glavna kuharica Marija Mrvić i majstor Marko Garma, ali i u vinskom podrumu također višestruko nagrađivanih vina kuće, uspjeli su baš kao i „Zlatna ribica“sustavno nastaviti ispunjavati želje svojih sve zahtjevnijih poklonika. Mnogi gurmani danas izlaze u Šibeniku s autoceste i odlaze u Brodaricu samo zbog „Zlatne ribice“. U tom tipičnom ribljem restoranu, koji se i danas diči svojim starim lešadama od najbolje ribe skuhane na pari, starim brujetima od jastoga, hlapa i ribe, još uvijek mirisnim gradelama, suhom i sirovom ribom, ali i mesom, tradicija se dotiče svoje budućnosti. No upravo u vrijeme blagdana „Ribica“zna ispuniti mnoge želje i dočekati svoje poklonike prigodnim festivalima bakalara, svečanostima školjaka, rakova i plodova mora, a iznad svega ribe, od trilja i salpa do skupocjenih škarpina, šanpjera, orada i brancina. Sve praćeno maslinovim uljem, onom njegovanom plavinom, opolom, debitom i vrhunskom obiteljskom maraštinom o kojima se brine Ivo Tudić. Kad se u tom dalmatinskom kulinarskom utočištu spoje more, vinogradi i maslinici, „Zlatna ribica“počinje ispunjavati naše želje.

U ovom tipičnom ribljem restoranu i danas se diče starim lešadama od najbolje ribe skuhane na pari, brujetima od jastoga i ribe, još uvijek mirisnim gradelama, suhom i sirovom ribom, ali i mesom