Svatko ima pravo na tugu, ali ima li pravo zbog nje ne živjeti život?
Ponoć je. Jedan je čovjek upravo zakoračio u dan svojeg 50. rođendana. No to je sve samo ne sretan dan. Taj isti dan, naime, trebao bi biti i rođendan njegove sestre blizanke, ali to je i dan njezine smrti. Poginula je baš na rođendan, prije 26 godina. S tako neobičnim likom, njegovom životnom pričom koja je zapravo puko trajanje, a ne život, Marina Vujčić gradi svoj novi roman “Pedeset cigareta za Elenu” (Fraktura, urednik Seid Serdarević, 139 kuna). Njezin junak odlučuje svoj rođendan provesti budan i, posve banalno, u ta 24 sata za svoju umrlu sestru popušiti 50 cigareta. On luta noćnim i dnevnim Zagrebom, odlazi na posao, u posjet roditeljima... Tijekom tih svojih lutanja nailazi na ljude podjednako same, nesretne, izgubljene... Tako čitatelj u ovoj knjizi sreće očajnu ženu koja mora baš tu noć odlučiti što će reći na suđenju suprugu koji je zapravo pljačkaš, mladog novinara koji mora spavati sam jer se kao maleno dijete probudio uz mrtvu majku i ženu utonulu u manijakalnu depresiju jer se ne zna (i ne može) nositi s muževom nevjerom.
Kroz te i takve likove autorica u ovu knjigu ulijeva priču o samoći, onoj koja je moguća samo u velikom gradu, kada je čovjek zarobljen u mnoštvu očajnih ljudi, kada od vlastitih nevolja, nedoumica i strahova ne može vidjeti ni prihvatiti da su svuda oko njega ljudi koji imaju stvarne životne probleme, koji su istinski očajni. To je ujedno i glavna pouka ove knjige. Glavni junak, svakako, ima pravo na svoju tugu za poginulom sestrom. No, ima li pravo svoj život “potrošiti” u sjeni tog gubitka? Nema univerzalnog ni pravog odgovora na ovo pitanje, ali Marina Vujčić likovima koje suprotstavlja svojem glavnom junaku jasno poručuje da život ide dalje, a da samo o nama ovisi hoćemo li ga živjeti ili ćemo se kroz njega provući, baš kao što se kroz zrak provlači dim netom zapaljene cigarete.