Svima bi nam bilo drago ako Tucak vrati Obradovića

S okruglih 10 trofeja s Jugom i još jednim s Mladosti, Emil Nikolić dugo je vremena bio najtrofejniji klupski trener u hrvatskom vaterpolu. No, potom ga je, kako to obično biva, prešišao njegov učenik, Vjekoslav Kobešćak koji je samo s Jugom osvojio 13 trofeja (i još jedan s Mladosti).

– Drago mi je da me Vjeko prešišao po broju trofeja, bio je moj pomoćnik dvije godine u Mladosti i uvidio sam da je jedan studiozan tip – kaže Nikolić, sretni otac triju kćeri. U izboru za najboljeg vaterpolista godine prednost je dao Jokoviću, na drugo mjesto stavio je Bušlju, pa Bijača, Marcelića...

– Većinu tih igrača, osim Fatovića, sam i sam trenirao i posebno bih istaknuo njihove karakterne crte. Joković je sigurno najinteligentnija lijeva ruka koja se pojavila u svjetskom vaterpolu u posljednjih 10-ak godina. To je igrač koji plijeni, koji “otvara” utakmice, koji je u utakmici za broncu na SP-u u Gwangjuu torpedirao Mađare sa šest pogodaka. Znači, potpuno je sazrio i pomalo mi je drago što je sada u Olympiakosu, u grčkom prvenstvu ima manje teških utakmica nego u Jadranskoj ligi, pa neće biti potrošen i moći će puni doprinos dati hrvatskoj reprezentaciji u natjecanjima koja nas očekuju, na EP-u u Budimpešti i OI u Tokiju. Slično vrijedi i za Andru Bušlju, koji je u Pro Reccu, ali neće igrati utakmice talijanskog prvenstva. Jer igračima u nekoj životnoj dobi oporavak je dulji nego ovima mlađima – obrazložio je Nikolić, dodavši:

– Bušlje je po meni najbolji svjetski branič. Plijeni snagom i tehnikom, jedan je od najčistijih bekova, iznimno je cijenjen među suparnicima. Nije ga slučajno Rudić doveo u Recco. Pa je sad svojom karijerom povezao tri vrhunska kluba: Jug, Olympiakos i Recco. Postao je i kapetan reprezentacije, vođa, cijeli svoj život je posvetio vaterpolu i to mu se sad vratilo.

Potom je po rečenicu-dvije kazao i o ostalim igračima za koje se odlučio u svom izboru.

– Bijač je najbolji vratar svijeta i samo ga ozljede sputavaju da se iskaže u punom svjetlu. Mlad je sazrio, ali na Jugovu nesreću brzo je i otišao.

– Marcelića sam prepoznao 2009., kada sam preuzeo Mladost, kao jednoga od najperspektivnijih vratara. Plijenio je svojom sigurnošću, posvećenošću, sportskim karakterom. Najzaslužniji je što je Mladost lani osvojila trofej nakon poduljeg posta. Marcelić i zbog dijabetesa malo ima problema s kilogramima, ali iznimno je inteligentan na vratima, vodi momčad u vodi, dovikuje, produžena je ruka trenera. I Bijač i Marcelić imaju sjajne reflekse, odgovorni su i koga god Tucak postavi na golu neće pogriješiti.

– I Vukičevića sam ubacivao u prvu momčad iako je imao tek 16 godina. Vidio sam kod njega veliku želju za radom. Ima sve odlike vrhunskog vaterpolista, nije čudno da je Marseille s njim osvojio Eurokup. – Fatović je najbolji hrvatski napadač, ako se gleda samo igra u napadu, a Obradović je posljednji hrvatski romantičar. Oduševljava sjajnim pogocima zbog kojih publika i dolazi na tribine. Puno je bio ozljeđivan i na zalasku je karijere, ali svima bi nam bilo drago ako ga Tucak vrati u reprezentaciju. Sve u interesu hrvatskog vaterpola.

DRAGO MI JE DA ME VJEKOSLAV KOBEŠĆAK PREŠIŠAO PO BROJU TROFEJA, REKORDI SU TU DA SE RUŠE. A I TADA KADA SAM JA BIO JUGOV TRENER NIJE BILO REGIONALNE LIGE