Nitko tko je zalazio u šator na Savskoj nema pravo tražiti političku zavjeru u štrajku učitelja

U bruxelleskom bunkeru Briga o EU ili NATO temama nije u koliziji s brigom o unutarnjepolitičkim temama. Jedno ne isključuje drugo

NATO-ov cilj izdvajanja za obranu u visini 2 posto BDP-a, i unutar tog iznosa barem 20 posto za modernizaciju vojne opreme, nije nešto bezazleno što se može unedogled eskivirati. Pogotovo nije u ovakvom okruženju, kada tih 2 posto povlači za sobom članak 5 (barem u Trumpovoj glavi) i kada se naši susjedi vojno opremaju velikom brzinom

Pod pritiskom lidera – ali ne sindikalnih, nego savezničkih – vrh hrvatske vlade prošloga je tjedna pronašao dodatnih par stotina milijuna godišnje, što do 2024. godine treba dosegnuti dodatnih milijardu kuna godišnje, za dio rashoda države koji su godinama bili zanemarivani. Riječ je o povećanju izdvajanja iz državnog proračuna za vojsku i obranu, a akcijski plan o tome kako Hrvatska misli sa sadašnjih 1,6-1,7 posto BDP-a doseći razinu od 2 posto BDP-a do 2024. godine dogovoren je, kako smo doznali u subotnjem Obzoru, između premijera Andreja Plenkovića, ministra obrane Damira Krstičevića i ministra financija Zdravka Marića, pa je poslan u sjedište Sjevernoatlantskog saveza (NATO) uoči važnog sastanka na vrhu u Londonu.

To da se usred velikog prosvjeda učitelja, čiji zahtjevi ukupno teže oko 450 milijuna godišnje, može dogoditi da vlada zagrabi u državni proračun i detektira gdje će osigurati još milijardu kuna godišnje za obrambeni proračun, a da nitko pritom ne upotrebljava argument u stilu “kako se može naći za vojsku, a ne može za učitelje” možda je znak zrelosti društva. Premda ne treba zanemariti ni mogućnost da ljudi jednostavno ne čitaju novine i ne mare biti informirani…

Ali to također pokazuje da premijer Plenković ne igra klasičnu šahovsku partiju. S druge strane nema zahtjeve jedne skupine. Nego igra višedimenzionalnu šahovsku partiju sa 7 ili 10 zahtjeva “drugih strana”. NATO-ov cilj izdvajanja za obranu u visini 2 posto BDP-a, i unutar tog iznosa barem 20 posto za modernizaciju vojne opreme, nije nešto bezazleno što se može unedogled eskivirati. Pogotovo nije u ovakvom okruženju, kada tih 2 posto povlači za sobom članak 5 (barem u Trumpovoj glavi) i kada se naši susjedi vojno opremaju velikom brzinom. I pritom nije riječ o nesaveznicima, poput Srbije, koja dobija vojnu opremu od Rusije, nego i saveznicima, poput Mađarske, čiji premijer Viktor Orbán upravo ovih dana najavljuje da se mora ubrzano naoružavati da bi njegova vojska bila nadmoćna u bilo kakvom “regionalnom sukobu”, a to začinjuje i ovakvom izjavom:

“Smatram da bi za sve nas bilo bolje da živimo unutar granica jedne države”. Hrvati i Mađari su, srećom, saveznici, ali Hrvatska se mora, osim na NATO, oslanjati na svoje obrambene kapacitete kako se u velikim geopolitičkim reformama i zazivanjem propasti multilateralizma nitko ne bi zanosio idejama da moderna Hrvatska danas može biti bilo čiji plijen. No, snaga argumenta većeg izdvajanja za obranu ne može automatski poništiti valjanost argumenta učitelja i profesora, koji su se, uostalom, naslušali još od ratnih godina tog izgovora o tome da su važnija ulaganja u obranu nego u prosvjetu. Bili su uvijek ostavljani u nikad ispunjenom obećanju da će doći red i na njih, samo da izađemo iz ove ili one krize.

Ako vijest o slanju akcijskog plana u Sjevernoatlantski savez, s konkretnim obećanjima za povećanjem izdvajanja za obranu, ne izaziva lančanu reakciju financijskih prohtjeva drugih javnih službi, može li ostati argument, koji koristi Vlada, da se učiteljima i profesorima ne može udovoljiti jer bi povećanje koeficijenta njima potaklo lančanu reakciju drugih?

Drugo je važno pitanje zbog čega premijer sve više zvuči kao da u svakoj društvenoj ili institucionalnoj inicijativi koja mu se ne sviđa vidi prljavu političku urotu protiv sebe i svoje vlade. Gostujući nedavno u RTL Direktu, Andrej Plenković žali se na to što oporbeni zastupnici pišu prijave Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa. Ako tim “sportašima

prijavljivanja”, kako ih on naziva, i jest primarni interes rušenje njega i njegovih suradnika, raditi to kroz legitimne, razvijene institucije ove države još je uvijek bolje nego raditi to parapolitičkim metodama kao što je bio prosvjed branitelja na Savskoj cesti 66, posebno ona epizoda s prijetnjom plinskim bocama, u vrijeme Vlade premijera Zorana Milanovića. Nitko od političara koji su posjećivali taj prosvjed, a Plenković je jedan od takvih, ne bi smio imati pravo žaliti se na normalno funkcioniranje vladavine prava i na to što institucije ove države rade nešto što im je u opisu posla. Premijer Plenković trebao bi prestati upirati prstom u nevidljive zavjere.

S druge strane, oni koji ga prozivaju trebali bi također s nečim prestati: tvrditi, naime, da je on premijer kojega samo zanimaju teme koje se tiču Europske unije. To je besmislena teza, pogotovo ako znamo da o proračunu EU, primjerice, ovisi 80 posto javnih investicija u Hrvatskoj, a ako netko drugi plaća njih onda, logično, u državnom proračunu ima novca za nešto drugo: smanjenje javnog duga, obranu, obrazovanje, štogod. Briga o EU ili NATO temama nije u koliziji s brigom o unutarnjepolitičkim temama. Jedno ne isključuje drugo.