HDZ u škripcu: kako izabrati stranačko vodstvo da ne padne Vlada i da se stigne pripremiti za parlamentarne izbore
Kse donose konstitucijski akti, bilo Ustav na razini države, bilo stranački ili drugi statuti, dnevnopolitičke potrebe treba staviti sa strane i razmišljati dugoročno jer se radi o dokumentima koji se ne mogu promijeniti preko noći, kada kome zatreba. Da je to u vidu imalo vodstvo HDZ-a u lipnju 2018. godine, kada se donosio novi stranački statut, prihvatilo bi sugestije statutarne komisije da se u dokument koji predstavlja stranački ustav uvede odredba po kojoj bi se čelni čovjek HDZ-a birao nakon parlamentarnih izbora. No to se nije dogodilo pa HDZ sada u godini parlamentarnih izbora u vrlo kratkom roku mora odlučiti o tome tko će ga voditi u idućem četverogodišnjem razdoblju, pokušati očuvati koaliciju sa svjetonazorski nesrodnim strankama na nacionalnoj razini i istodobno ponuditi smjer i program koji će mu vratiti birače odbjegle dobrim dijelom i zbog “svjetonazorskih skretanja”. A pomiriti sve te zahtjeve neće biti nimalo lako. Da su unutarstranački izbori u razdoblju pred parlamentarne krajnje zahtjevna stvar, na kraju je shvatio i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, što je vidljivo iz dvosmislenih izjava kojima je prije svega desetak dana dao naslutiti da pomišlja na njihovu odgodu. Sada, kad je pala odluka da se vrh stranke neće igrati statutom i da će se predsjednik HDZ-a birati najkasnije sredinom ožujka, njegovi najbliži suradnici pokušavaju nas uvjeriti da se na odgodu unutarstranačkih izbora nije ni pomišljalo. No činjenica je da se o terminu izbora Plenković skanjivao govoriti čak i kada mu je, prije svega tjedan dana, na sjednici Predsjedništva i Nacionalnog vijeća stranke izravno postavljeno pitanje kada ih planira raspisati. Uz to, Plenkoviću skloni hadezeovci nedavno su nas uvjeravali da bi za stranku moglo biti pogubno provođenje unutarstranačkih izbora usred predsjedanja Europskim vijećem. U prilog tezi da bi izbore u HDZ-u trebalo odgoditi spominjali su čak i činjenicu da je SDP već krenuo u imenovanje koordinatora za parlamentarne izbore, da Ana Komparić Devčić napušta Klub Milana Bandića, a iz zagrebačkog HDZ-a dolaze neformalni zahtjevi za raskidom koalicije s Milanom Bandićem. A eventualni pad saborske većine bi, tumačilo se tada, HDZ zatekao potpuno nespremnim bude li na izbore u državi morao usred odrad žavanja unutarstranačkih. U međuvremenu se, očito, shvatilo da bi odgodom izbora u stranci Plenković najviše naudio samom sebi jer bi pokazao slabost i strah od stranačkih izazivača. Uz to, izmjene stranačkog statuta zahtijevale bi sazivanje Sabora HDZ-a, a bi li izaslanici na tom saboru uvažili argumente stranačkog vrha, veliko je pitanje. Čudne varijante, koje su se također spominjale, da bi Statut, umjesto stranačkog sabora, moglo izmijeniti Nacionalno vijeće bile bi još pogubnije za ugled šefa stranke. Zbog toga je odlučeno – predsjednik HDZ-a birat će se najkasnije za dva mjeseca. A ta odluka i Plenkovića i njegove oponente dovodi u priličan “cajtnot”.
Obuzdavanje taština
Premijer i njegovi suradnici usred predsjedanja Vijećem EU morat će se posvetiti i unutarstranačkoj kampanji, hodati po terenu, lobirati i tražiti saveznike koji bi ih održali na pozicijama. Oni koji računaju na promjene u HDZ-u imat će pak vrlo malo vremena da dogovore “alternativu” koju spominje Plenkovićev izazivač Davor Ivo Stier.
Stier govori da će članovi HDZ-a imati priliku birati između kontinuiteta i promjene, no priča je znatno slojevitija. Njegova kandidatura na čelo stranke, naime, nije jedina. Istaknuo ju je i Miro Kovač, a iz prikrajka “vrebaju” i drugi Plenkovićevi potencijalni izazivači, što znači da će se u kampanji za predsjednika stranke svi oni morati boriti za ulazak u drugi krug koji je, za pretpostaviti je, Plenkoviću kao predsjedniku stranke već osiguran. Žele li doista stranci osigurati promjenu o kojoj govore oni će, dakle, morati sklapati paktove i pokušati osigurati da se glasovi članstva ne raspu na prevelik broj kandidata. Pritom će morati voditi računa i o tome da se međusobno ne napadaju, kako se među njihovim podupirateljima ne bi stvorio jaz koji će u eventualnom drugom krugu biti teško premostiti. Neki će od njih, dakle, morati zatomiti vlastite taštine, prihvatiti da je drugi kandidat bolje rješenje i poduprijeti ga.
U toj situaciji valja voditi računa i o tome da izbori u stranci nisu isto što i izbori u državi. Uz predsjednika HDZ-a ovoga će se puta izravno birati i čelnici na svim razinama stranke, kao i četiri potpredsjednika HDZ-a, dok se ostatak stranačkih funkcija i tijela bira delegatski. A kadrovska pitanja u HDZ-u su uvijek među najvažnijima jer svoje ljude na pozicijama žele sve županijske i gradske organizacije, sve skupine i interesni lobiji unutar stranke. A kada je riječ o kadru i bazi iz koje se crpi utjecaj u stranci, apsolutni prvak je Milijan Brkić. Iako se njegov utjecaj često i precjenjuje, nitko u HDZ-u ne spori da bi upravo njegov angažman mogao biti važan, ako ne i presudan za ishod tih izbora. Zamjenik predsjednika HDZ-a još je u izbornoj noći nakon poraza HDZove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović izjavio da su birači poslali poruku iz koje HDZ mora izvući određene pouke. Nekoliko dana poslije upravo je on bio jedini koji je na sjednici središnjih tijela stranke od Plenkovića zatražio da, radi mira u kući, kaže kada planira provesti unutarstranačke izbore. Iz svega toga dalo bi se zaključiti da je i Brkićev stav kako je Plenkovića nužno maknuti s čela stranke, no je li to baš tako?
Sam Brkić još se ne izjašnjava koga namjerava poduprijeti, kao ni na koju će se funkciju sam kandidirati, no poznato je da između njega i Plenkovićevih takmaca Stiera i Kovača ne vladaju idilični odnosi. S druge strane, Plenković mu se opako zamjerio u proteklih nekoliko godina, u kojima se Brkića optuživalo u poznatoj aferi SMS i povezivalo sa slučajem elitne prostitucije. Mnogi su tada u medijskim napisima iščitavali i potpis vrha HDZ-a, koji ni na koji način nije pokušao zaštititi zamjenika predsjednika stranke. U dijelu HDZ-a upravo zbog toga računaju da su stvari otišle predaleko i da se Brkić u unutarstranačkim izborima teško može svrstati uz Plenkovića. No oni koji ga dobro poznaju tvrde kako se Brkić u politici nikada nije vodio osobnim emocijama i povrijeđenom taštinom te kako to neće učiniti ni sada.
A to znači da je otvoren za pregovore sa svim opcijama. Pritom će se vjerojatno voditi logikom da njegovu podršku može dobiti onaj tko osigura najbolje pozicije za njemu odane ljude. Odluči li se podržati Plenkovića, vjerojatno će tražiti i određene programske ustupke, a s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, teško da bi Plenković mogao odbiti njegove zahtjeve.
No, kako god završili izbori u HDZ-u i tko god došao na njegovo čelo, stranci slijede mukotrpni mjeseci. Dođe li do promjene na čelu stranke, onaj tko naslijedi
Do parlamentarnih izbora hadezeovci će morati i uvjeriti birače da su ovoga puta doista odlučni raskrstiti sa svakim oblikom sukoba interesa, klijentelizma i korupcije, a to znači i raskrstiti sa svima koji žive od stranke
Plenkovića morat će odlučivati i o sudbini vladajuće koalicije na nacionalnoj razini. Iz europskih, a potom i iz predsjedničkih izbora koje je HDZ netom izgubio, potpuno je jasno da se dio birača odmetnuo zbog neprincipijelne koalicije s HNS-om i SDSS-om Milorada Pupovca, koji je “crvena krpa” za birače na desnici. Ipak, Stier najavljuje da će se ta koalicija, bez obzira na ishod izbora, održati do kraja mandata. Time vjerojatno želi odagnati bojazan HDZ-ovaca da bi smjena Plenkovića značila i instantni pad Vlade i parlamentarne izbore prije nego što je stranka za njih spremna. I drugi u HDZ-u neskloni sadašnjem šefu stranke tumače da promjena na čelu HDZ-a ne znači raspad saborske većine. Računaju na to da će svi u koaliciji pokazati dovoljno odgovornosti i osigurati da Hrvatska bez političkih potresa dovrši predsjedanje Europskim vijećem koje traje do kraja lipnja. Poslije toga, rezoniraju, Sabor ionako ide na ljetni raspust, a već prvoga dana jesenskog zasjedanja mogu se u miru raspustiti. Takav bi scenarij HDZ-u dao vremena da se s novim vodstvom pripremi za parlamentarne izbore.
Koalicija dolazi pod upitnik
No, čak i ako zanemarimo činjenicu da bi micanjem Plenkovića s čela HDZ-a i njegovim ostankom na čelu Vlade stranka biračima poslala neobičnu poruku da je Plenković dovoljno dobar za premijera, ali ne i za šefa HDZ-a, postavlja se pitanje zbog čega bi Plenkovićevi koalicijski partneri pristali sudjelovati u takvoj farsi. Posebno Milan Bandić, koji je u percepciji javnosti zauzeo mjesto Ive Sanadera kao jedina personifikacija svih korupcijskih zala. Zagrebačkom gradonačelniku kampanja u HDZ-u nanosi dodatnu štetu jer ga za unutarstranačke potrebe prozivaju oni koji su godinama podupirali sve njegove poteze i čuvali njegovu vlast u glavnom gradu. Kakvu bi korist imao i Milorad Pupovac od ostanka u koaliciji u kojoj stariji partner najavljuje da neprincipijelnih koalicija s tim istim Pupovcem više neće biti i to mu je ključni adut kojim namjerava mamiti odbjegle birače uoči parlamentarnih izbora? Može li se stvarno sa sigurnošću predvidjeti da će njih dvojica čuvati koaliciju samo zbog činjenice da Hrvatska predsjeda Europskom unijom? HDZ se istodobno mora posvetiti traženju programa koji će im zaustaviti osipanje birača s desnice, pri čemu valja napomenuti da stranka zapravo još nije zaključila ni zašto su im ti birači odbjegli. Velik dio problema sigurno leži i u političkom stilu Andreja Plenkovića koji te ljude uporno pokušava uvjeriti da ne razumiju što je njegova Vlada učinila za njih. Birači tako nisu razumjeli zašto treba ratificirati Istanbulsku konvenciju, zašto treba provesti mirovinsku reformu, zbog čega su loši njihovi zahtjevi da se provede referendum o izbornom sustavu, zašto je problematičan čak i način na koji se potpisuju... Tome treba dodati i neobičnu taktiku u kampanji za predsjedničke izbore, tijekom koje se birače Miroslava Škore nazivalo maltene idiotima, da bi se u drugom krugu tražio njihov glas za Kolindu Grabar-Kitarović.
Uz sve to, HDZ bi se dodatno trebao pozabaviti rezultatima istraživanja koja pokazuju da im leđa okreću mladi birači, što će reći da biračima koji stasaju više nije dovoljna priča da je HDZ “stvorio Hrvatsku”. Tim je biračima država danost, oni ne pamte vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna i pred očima im nije njezino stvaranje. Ali zato itekako vide njezino rastakanje.
HDZ će, dakle, osim puke promjene stranačkog vodstva i još jednog uvjeravanja da više nisu “stari HDZ”, do parlamentarnih izbora te birače morati uvjeriti da su ovoga puta doista odlučni raskrstiti sa svakim oblikom sukoba interesa, klijentelizma i korupcije. A to znači da će morati raskrstiti sa svima koji žive od stranke i koji su upravo na račun HDZ-a dobili atraktivna radna mjesta i unosne poslove koje održavaju isključivo zahvaljujući stranačkoj iskaznici i dobrim odnosima s viđenim HDZ-ovcima. Koliko je stranka doista na to spremna, vrijeme će pokazati.