Dijagnoza

Kratka priča

Dimitrije Popović rođen je u Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Već 1978. godine izlaže u Parizu sa Salvadorom Dalíjem. Autor je nekoliko zapaženih knjiga. Pričama u “Večernjem listu” afirmirao se kao vrlo zanimljiv i osebujan pripovjedač.

Mučno mi je od života”. Ove je riječi prozborila u sebi L.M. tek što se probudila. Protegnula je ruke uvis i duboko udahnula. Okrenula je glavu prema svom suprugu koji je spavao dubokim snom. Gledala je u njegovo mirno lice s osjećajem neke otupjelosti i bezosjećajnosti. Nekadašnja privlačnost i zaljubljenost u “izabranika svoga srca”, kako je znala govoriti, s vremenom se počela pretvarati u odbojnost koja ju je u ovim trenucima snažno prožimala. Premda je suprugovo tijelo ležalo uz njezino, doživljavala ga je dalekim i stranim. S teškoćom je u sebi svladala napor kako bi ustala iz kreveta. Nakon tuširanja promatrala se u ogledalu. Izgledala je umorno, kao da nije spavala cijelu noć. Krupne smeđe oči mutnog sjaja prelazile su sporim pogledom po blijedoj puti lica. Gledala je kako se simetrično od završetaka očnih kapaka ,s lijeve i desne strane, šire mreže sitnih bora, to fino graversko umijeće prirode koja neosjetno urezuje tragove starenja po koži sredovječne lijepe žene.

L.M. je radila u bolnici kao medicinska sestra. Udala se za osam godina starijeg uspješnog mladog poduzetnika, vlasnika poznate radnje ženskih cipela. U gradu u kojem su živjeli taj mu je “biznis”, kako je isticao, osiguravao ugodan i bezbrižan život. Kada bi se u prodavaonici pojavila neka zgodna žena , ljubazni bi se vlasnik odmah potrudio udovoljiti njezinoj želji. Posebna slabost bile su mu žene koje bi došle isprobavati cipele s visokim potpeticama. Gotovo sa zanosom gledao bi u njihove noge, pratio eleganciju koraka s napetim mišićima listova potkoljenice, koje je dodatno isticao sjaj nategnutih najlonskih čarapa. Osjećao je također neku vrstu fetišističkog uzbuđenja kada bi mušteriji ljubazno pomagao skinuti cipelu i ponuditi na probu drugi model.

Ta mu je ljubaznost uslužnog prodavača omogućavala diskretnu slobodu da odabranim ženama pažljivo pomaže u navlačenju cipela na stopala i njihovom izvlačenju. Tada bi pod prstima osjetio fine zglobove gležnjeva što ga je posebno uzbuđivalo.

Tako je stupio u kontakt s atraktivnom sredovječnom udovicom. Jedan nemili događaj o kojem se pričalo u gradu bio je uzrok prekida njihove dvogodišnje intimne veze. Jedne noći, kako je udovica navela u policijskom iskazu, probudio ju je jaki udarac u glavu. Tek što je uz bolni vrisak uspjela upaliti svjetlo na noćnom ormariću, vidjela je nad sobom uspaničeno lice svog partnera. Objema ju je rukama udarao po glavi i agresivnim kretnjama čupao guste pramenove njezine crne kose. Od udaraca je zadobila povrede čeljusti i nosa. Svoj je nekontrolirani ispad opravdavao snom. Sanjao je da pored njega na krevetu leži Meduza, glava mitskog bića s licem udovice. Vidio je kako isprepletene zmije gmižu po jastuku, a jedna otrovnica ustremila se prema njegovim očima. Strah je izazvao mahnitu samoobranu.

Dosuđeno mu je devet mjeseci zatvorske kazne.

Nakon zatvora ambiciozni se poduzetnik posvetio novom poslu. Radnju s cipelama je prodao. Počeo je trgovati rabljenim automobilima. Uspješni rezultati ubrzo su potvrdili njegovu ispravnu odluku. Isprobavajući jednog dana model sportskog automobila, sletio je s ceste i zadobio frakturu bedrene kosti. Na rehabilitaciji je upoznao mladu zgodnu medicinsku sestru L.M. Premda je znala za njegov “slučaj” sa sredovječnom udovicom, nije odoljela privlačnosti šarmantnog trgovca rabljenih automobila. Brinula se o pacijentu u okviru svojih profesionalnih dužnosti, ali ga je počela posjećivati i nakon radnog vremena. Predložio joj je, kad se potpuno oporavi, da desetak dana provedu u planinskom odmaralištu nedaleko od grada. L.M. je prijedlog prihvatila. Ubrzo su se vjenčali. Zajednički je život tekao sretno i skladno. Dobili su blizance, sina i kćer. Nakon nekoliko godina posao s rabljenim automobilima počeo je davati slabije rezultate od planiranih. Zarada nije bila onakva kakvoj se nadao. Pomisao na neuspjeh užasavao ga je. Smatrao je to porazom s kojim se ne može miriti.

Problemi u poslu počeli su se odražavati na odnose u obitelji. Postao je nervozan i mrzovoljan. Zapostavljao je suprugu i djecu. Naporan i odgovoran posao u bolnici i nezadovoljstvo stanjem u kući ostavljali su traga na ponašanju i izgledu L.M. Kad je suprugov biznis s automobilima potpuno propao to se počelo drastično primjećivati u kući. Više ga nije zanimao ni uspjeh djece u školi, a prema supruzi se počeo odnositi kao prema spremačici njihovog doma. Ni o čemu se nije brinuo. Supruga se svejedno nadala da će se muž izvući iz krize u koju je zapao. I zato je L.M. preuzela potpunu brigu o obitelji. U novonastalom odnosu u braku prijatelji njezina supruga L. M. su vidjeli kao rijedak primjer ”prave žene”, supruge i majke. “Žene koja je u stanju sve učiniti za dobro svoga muža”. Neuropsihijatrica iz tamošnje bolnice, prijateljica L.M., postala je zabrinuta zbog njezina izgleda i promjene u ponašanju. Slutila je da se nešto zbiva u njenom privatnom životu. Željela joj je pomoći. U početku je L.M. odbijala savjet liječnice pravdajući svoje stanje “krizom srednjih godina”. Kako je vrijeme odmicalo, stvari su postajale sve nepodnošljivije. Odlučila je otići na razgovor i povjeriti se liječnici. Bilo je to onog dana kada je probudivši se osjetila udaljenost i toliku odbojnost prema suprugu gledajući ga dok je pored nje mirno spavao. Uz propisanu terapiju liječnica joj je dala neke savjete kojih se pridržavala.

Osim brige za djecu njezino se ponašanje počelo mijenjati. Slobodno je vrijeme posvećivala sebi. Dotjerivala se s ukusom i mjerom. Izgledala je privlačno. Viđala se s kolegicama na kavi, posjećivala kazališne predstave, odlazila na koncerte popularne glazbe. Suprug nije mogao podnijeti indiferentnost koju je prema njemu pokazivala. Ljut i s osjećajem povrijeđenosti ubrzo je napustio obiteljski dom. Preselio se u garsonijeru iznad prodavaonice cipela. Oni isti koji su L.M. nekad gledali kao “pravu ženu” počeli su komentirati, ne bez doze cinizma, kako je nekad primjerna supruga njihovog prijatelja potpuno “skrenula”. “Bila je”, govorili su, “normalna žena sve dok nije počela odlaziti liječnici”.

Iako je L. M. pokazivala spremnost za ponovni zajednički život sa suprugom, on se ipak iz dana u dan udaljavao i od nje i od djece. Odao se piću.

Umro je iznenada od srčane kapi u pedeset i devetoj godini. Srušio se pred ogledalom u garsonijeri. Bio je u pidžami. Na bosim stopalima imao je bijele lakirane ženske cipele visokih potpetica. Model koji je posebno volio. Jedna je cipela sa stopala lijeve noge bila napola izuvena. S plitkim otvorom doimala se kao da je zinula. Kao da ispušta nijemi krik za onim koji ju je brižno čuvao i mazio.