Jutro poslije Brexita kad je Union Jack završio u Muzeju europske povijesti
Trebao je ovo biti dan kad će se, jutro nakon Brexita, Europljani probuditi u novoj, reformiranoj Europskoj uniji. Barem je tako bio zamislio tadašnji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u govoru o stanju Unije u rujnu 2017. godine, kad je dan nakon Brexita, a tada se još smatralo da će se izlazak Velike Britanije dogoditi 29. ožujka 2019., zamislio kao trenutak u kojemu lideri 27 država članica na posebnom summitu donose odluke o novoj Uniji, a Europljani se bude u Uniji koja ispunjava sva njihova legitimna očekivanja. Brexit se oduljio, ali se dogodio, ne 29. ožujka 2019., nego noćas u ponoć. Ali jutros EU nema nikakvih sadržajno novih odluka koje su je promijenile ili mijenjaju prema ujedinjenijoj, snažnijoj i demokratičnijoj Uniji. Sve što ima u ovom trenutku tako neodoljivo podsjeća na ono što je imala i prije, i bez šoka zvanog Brexit. Pitanja još vise u zraku. Zaista, kako bi trebao izgledati EU nakon noćašnjeg Brexita, prvog izlaska jedne, i to ne bilo koje, države članice? Što je, ako jest išta, Europa naučila iz Brexita? Kako će, ako ikako hoće, primijeniti naučeno? Tko će, ako itko hoće, biti predvodnici te reforme Unije?
– Žalosno je vidjeti kako nas napušta zemlja koja je dvaput oslobađala Europu. Dvaput prolijevala krv da bi Europa bila slobodna. Ne možemo izbjeći ključno pitanje: kako je to moguće – zapitao se Guy Verhofstadt, bivši belgijski premijer i liberalni europarlamentarac, izvjestitelj za Brexit, u zaista povijesnoj raspravi u Europskom parlamentu u Bruxellesu u srijedu navečer. I nastavio: – Čuo sam puno objašnjenja, svatko ima mišljenje o tome. Neki kažu da su se Britanci jednostavno bojali gubitka suvereniteta. Ali što danas znači suverenitet u svijetu kojim dominiraju SAD, Kina i Indija, u svijetu s transnacionalnim problemima kao što su klimatske promjene, i s digitalnom supremacijom SAD-a danas ili Kine sutra? Okrutna je stvarnost takva da trebamo razmisliti jesu li europske zemlje odavno izgubile suverenitet, pri čemu je ujedinjena Europa jednostavno način da vrate taj suverenitet – poručio je Verhofstadt.
Singapur na Temzi
Drugi misle da su Britanci otišli zbog slobode kretanja unutar
EU, koja je dovela velik broj migranata percipiranih među Britancima kao neodrživo opterećenje za društvo. Neki, pak, misle da se Brexit dogodio jer ostali u EU nisu dali dovoljno ustupaka britanskom premijeru Davidu Cameronu kad je u Bruxellesu pokušao dobiti nešto čime bi uvjerio svoje građane da je reformirao EU i da je ta reforma vrijedna ostanka u EU.
– Moje je čvrsto uvjerenje da je istina upravo suprotna. Brexit nije započeo prije tri i pol godine, nego davno, onog dana kad smo počeli davati ustupke i iznimke poput rabata, “opt-in” i “opt-out” (posebna mogućnost neke države da se uključi ili isključi iz neke europske politike i dogovorenu suradnju, nap.a.). Tada je započelo nezadovoljstvo. Tada je Europa počela biti manje učinkovita. Brexit je, dakle, i neuspjeh Europske unije. Naš neuspjeh. Moramo sada shvatiti da naučena lekcija ne bi trebala biti razmontiranje Unije, nego duboka reforma Unije, pretvaranje u stvarnu Uniju bez iznimaka, rabata, bez prava država članica na veto. Problem Unije, koji vidimo s Brexitom, nedostatak je učinkovitosti – završio je svoju analizu Guy Verhofstadt. Ukidanje prava na veto zapravo znači prelazak s jednoglasnog odlučivanja u Vijeću EU na odlučivanje kvalificiranom većinom država članica. Europska komisija u rujnu 2018. predložila je da se takav prelazak napravi u nekoliko područja vanjske i sigurnosne politike, no države članice to dosad nisu prihvatile. Neke, poput Mađarske, još pamte kao vrlo neugodno iskustvo trenutak kad su, u rujnu 2015., preglasane u Vijeću EU na jednoj tako osjetljivoj temi za suverenitet kao što je odluka o migrantskim kvotama. Tako da su neke od stvari o kojima govori Verhofstadt vrlo osjetljive i traže puno vremena da bi se oko njih postigao konsenzus. Rabat, druga stvar o kojoj govori, je povrat dijela novca na koji imaju pravo neke države članice EU, velike neto uplatiteljice u europski proračun. Ali iako u Europskoj komisiji smatraju da taj princip treba biti ukinut odlaskom države zbog koje je prvotno i uveden (britanski rabat je majka svih rabata) nije sigurno da će se to ukidanje dogoditi jer su u blagodatima rabata s vremenom počele uživati razne druge države od Njemačke do Danske. U pregovorima o novom sedmogodišnjem proračunu EU Njemačka
se ne želi odreći principa rabata jer na nju pada još veći financijski teret odlaskom velikog neto uplatitelja u europski proračun kakvo je bilo Ujedinjeno Kraljevstvo.
Odgovor na pitanje kakva je budućnost Europske unije nakon noćašnjeg Brexita uvelike ovisi i o tome kako će završiti pregovori o višegodišnjem financijskom okviru za 2021.-2027., najkompliciranijem proračunu u povijesti Europske unije. Najkompliciranijem za dogovoriti, ne samo zbog odlaska velikog neto uplatitelja nego i zbog niza novih izazova za EU koji potiču proračun da se odmakne od tradicionalno najvećih stavki za koheziju ili za poljoprivredu prema novim stavkama za zelenu tranziciju, obranu, sigurnost vanjskih granica, istraživanje i razvoj… Odgovor na pitanje kako će izgledati EU nakon Brexita ovisi i o tome kako će izgledati Velika Britanija nakon Brexita, a to se u ovom trenu jednostavno još ne zna. Noćas u ponoć sve se promijenilo utoliko što je jedna država izašla, ali sve je ostalo isto utoliko što je sporazumom o povlačenju predviđeno da traje prijelazno razdoblje u kojem sva pravila izvan članstva ostaju ista pravilima unutar članstva. To prijelazno razdoblje trajat će do kraja ove godine; ako se ne produlji, što će se znati do 1. srpnja. I unutar tog prijelaznog razdoblja tek treba dogovoriti buduće odnose EU i UK-a, a o ishodu tih pregovora ovisi i odgovor na pitanje hoće li Brexit biti uspješna priča za Britance, što bi moglo inspirirati druge da slijede taj primjer. Stvari zaista stoje onako kako je vodeći britanski euroskeptik Nigel Farage opisao u jednom intervjuu za Večernji list još 2013., uoči ulaska Hrvatske u EU, daleko prije referendumske odluke Britanaca o izlasku: “Ako britanski građani izglasaju izlazak iz političke unije i ako uspostavimo smislene trgovinske odnose, mislim da će učinak toga biti takav da će druge zemlje željeti slijediti taj put i to će biti kraj EU”. Svi u EU dobro znaju da je to zaista točno, i zbog toga je 27 država članica bilo dosad vrlo jedinstveno u pregovorima o Brexitu, i zbog toga iz perspektive EU nisu mogući nikakvi ustupci koji bi značili ispunjavanje britanskih “želja i pozdrava”. Zbog toga čujemo poruke da 27 država EU neće dopustiti da se nakon Brexita u Londonu stvori nekakav “Singapur na Temzi”,
Kako bi trebao izgledati EU nakon noćašnjeg Brexita, prvog izlaska jedne, i to ne bilo koje, države članice? Što je, ako jest išta, Europa naučila iz Brexita? Kako će, ako ikako hoće, primijeniti naučeno? Tko će, bude li itko, biti predvodnici te reforme?
nelojalna konkurencija koja je od Europe, na koju se naslanja, uspjela uzeti sve najbolje i odbaciti obveze, pa profitira na takvoj posebnoj poziciji. EU je spreman Britancima ponuditi najposebniji trgovinski sporazum kakav nema ni s jednom trećom zemljom izvan EU: sporazum bez ikakvih carina i kvota. Ali samo pod uvjetom da se Britanci obvežu da će njihovo zakonodavstvo jamčiti jednake uvjete koji vrijede i na jedinstvenom tržištu EU, reguliranom europskim zakonima. Upravo zbog toga što će pregovori u drugoj fazi (o budućim odnosima) biti daleko teži od pregovora u prvoj fazi (o razdruživanju), moguće je reći da najgore tek dolazi. Najveća neizvjesnost oko Brexita tek slijedi. Jedinstvo koje je 27 država članica pokazalo u prvoj fazi pregovora bit će teže pokazati u drugoj fazi. Teže, ali ne i nemoguće.
‘Auld lang Syne’
– Što se EU tiče, ne treba biti pesimističan – kaže Tonino Picula, SDP-ov europarlamentarac i bivši ministar vanjskih poslova.
– EU se, unatoč golemim razlikama, ponašala puno zrelije nego Ujedinjeno Kraljevstvo i to ipak nešto govori o političkim i drugim kapacitetima bloka. Mislim da će ta vrsta jedinstva i koncentriranosti biti nastavljena i u daljnjim pregovorima. A što se tiče budućnosti EU, ona se mora reformirati i svjesna je toga. U kojoj će mjeri biti uspješna, to nitko ne zna. Ali što je alternativa? Suočavati se s negativnim trendovima današnjice potpuno samostalno? U tu vrstu rizika za vlastitu zemlju nitko se ne bi poželio upuštati – dodaje Picula. Šef europskih pučana Manfred Weber smatra da lekcija koju Unija treba naučiti na primjeru Brexita treba biti lekcija o učinkovitosti: treba nam, kaže, EU koji je spreman djelovati, koji unosi pozitivna rješenja u živote građana. – Nadam se da će naš rad u sljedećim godinama učiniti Europsku uniju tako snažnom, tako atraktivnom, da će vaša djeca ili unuci željeti ponovo biti dio Europske unije – poručio je Weber odlazećim britanskim europarlamentarcima.
Neki među njima, sad već otišlima, uspjeli su proteklih mjeseci pokrenuti najveću proeuropsku javnu kampanju kakve nema ni u jednoj državi članici. Njihove poruke bile su “Stop Brexit” i slično. Nisu uspjeli. Razočaranje i osjećaj gubitka i praznine bilo je teško gledati dok su se ti ljudi pakirali iz Europskog parlamenta. Pjesma koju su zapjevali europarlamentarci iz svih 28 zemalja nakon finalnog glasanja o Brexitu u srijedu navečer, tradicionalna “Auld lang Syne” koja govori o prijateljstvu koje ne treba zaboraviti, bila je emotivni vrhunac dana. Neki drugi među britanskim zastupnicima, poput Nigela Faragea, bili su također vrlo emotivni, ali ne nesretni, presretni što odlaze i što se njihov san, koji se nekad činio tako nerealnim, ispunjava tog zadnjeg dana uoči spuštanja zastave Ujedinjenog Kraljevstva ispred Europskog parlamenta i drugih institucija. Jedna spuštena zastava odnesena je u obližnji Muzej europske povijesti. Farage također odlazi u povijest. Mnogi su u Bruxellesu sretni što ga više neće morati slušati. Ali odlazi u povijest i kao najutjecajniji britanski europarlamentarac u povijesti. Samo što je taj utjecaj doveo do gubitka za EU. Na posljednjoj konferenciji novinari su ga pitali o tome kako je uspio promijeniti tijek britanske politike iako nikad nije biran u britanski parlament u Westminsteru, nego u možda manje važan, ali ipak, vidimo, nevjerojatno važan, Europski parlament. Odgovor koji je dao tipični je faražovski:
– Neki će reći da sam bio previše teatralan, neki da sam si davao oduška za potrebe YouTubea, i ti će cinični kritičar biti potpuno u pravu jer to je upravo ono što sam činio! Da, ironija je da se ništa od ovoga ne bi dogodilo da nisam bio biran na ovo mjesto, to je apsolutno točno.