‘Šoa’– devet sati i 15 minuta priče o besramnosti zla i realnosti da se ono uskoro ponovno dogodi

Kolosalan je bio potez HRT-a što je dokumentarni film Claudea Lanzmanna “Šoa” bio emitiran integralno, svih devet sati i 15 minuta bez prekida. Nadam se da ste ga gledali. Ako niste, ispravite svoj civilizacijski nemar i preduhitrite vlastito ravnodušje da preraste u masovnu sramotu. “Šoa” se jednostavno mora vidjeti. Osobno mi je nakon ovog gledanja potvrdio ono što mi se nametnulo već nakon prije; holokaust nije bio nikakav incident, nego tek posebno intenzivna kulminacija “našeg načina života” koji se taloži protekla dva tisućljeća i koji je neminovno svoju radikalnu emanaciju jednostavno morao pronaći u tvornicama smrti. Industrijalizacija nasilja mogla nas je iznenaditi jedino ako je nismo htjeli gledati i ako smo mržnju smatrali legitimnim dijelom kulture sile prema određenim skupinama i prema točno ciljanim različitostima. I koliko god nam to bilo teško za priznati, mi smo civilizacija koja je odgajana na podjelama i na mržnji. Ne možemo hodati i ne znamo govoriti, a već nas odnesu u neku od crkava i kažu da smo katolici ili općenitije kršćani i već tu počinje dresura da ima i onih drugačijih od nas, koji nam rade o glavi jer ne vjeruju u iste isprazne interpretacije jednako ispraznih nabožnih simulacija. Ti drugačiji nas mrze i progone jer je naša interpretacija istog jednog i jedinog boga, u kojeg svi moramo vjerovati, potpuno ispravna, dok je njihova goli drek i plagijat naše vjerske divote. Koju godinu kasnije saznamo i da, ponovno bez vlastite volje, pripadamo još jednom kolektivu, naciji, koja je kroz povijest doživljavala samo nepravde i poniženja od brojno nadmoćnijih neprijatelja koji joj i sada, dok nam se ovo govori, rade o glavi jer nas patološki, a bez ikakvih razloga, mrze. Tako u vrlo kratkom vremenu, u one najosjetljivije formativne godine, dok kao spužve upijamo sve dojmove i spoznaje oko nas, determinira nas se pseudoidentitetima za čiju su realizaciju neophodni iracionalni i ekstremni osjećaji. U toj točki počinje mržnja; u strahu od različitosti, u neprihvaćanju plurala, u dehumanizaciji boga, u odluci da ljude koji nas okružuju promatramo kroz nišan svojih predrasuda. Iz tog milenijskog ludila javlja se potreba za tolerancijom jer imamo je potrebe zazivati i razvijati jedino zato što su mržnja i nepodnošenje u korijenu naših tradicija. Tolerirati Židova kraj sebe u suštini znači podnositi ga i krotiti svoju urođenost da ga se ne pljune i pljusne i ne otjera u geto. Stoga se mržnja ne pobjeđuje tolerancijom, nego se samo suspreže, uvodi u mimikriju civiliziranosti koja se onda, prema potrebi i zlokobnoj namjeri, aktivira u ključnom interesnom trenutku. Veličanstveni su razgovori koje Lanzmann u filmu vodi s Poljacima kojima su mjesta i sela, gdje su bili izgrađeni neki od najvećih logora smrti, rodna mjesta. „Je li život sada bolji bez Židova“, pita ih više od 30 godina nakon Drugog svjetskog rata, a odgovore trebate, bez sugestija i interpretacija sa strane, poslušati sami. Zamisliti tako život bez Židova u nekom od poljskih sela nije nimalo različit zadatak od toga da se zamisli Hrvatska bez Židova. Ili još konkretnije; recimo da se Hrvatska zamisli bez Slavka Goldsteina. Bila bi to zemlja bez prve opozicijske političke stranke, zemlja bez prvih javnih pokušaja pluralnog djelovanja, zemlja bez nekoliko stotina kapitalnih knjiga, zemlja bez neprekidnih pokušaja da se razumom i argumentima dostojanstveno bori s demonom malograđansko-provincijalnog ekskluzivizma. U Hrvatskoj koja ne bi poznavala Slavka Goldsteina vjerojatno ne bi više bilo ni mržnje, jer ne bismo imali koga mrziti, što bi pak značilo da smo potamanili sve one koje smo mrzili. Stoga se protiv holokausta kao logične posljedice mržnje iz europskog religijsko-političko-tradicijskog nasljeđa ne možemo samo boriti frazama „nikad više“ili „ne smije se zaboraviti“, jer sve to nikad nije ni prestalo. Samo su forma i intenzitet prolazili modifikacije. Mržnja postoji i danas. Ona iznalazi objekte u formalnoj desubjektivizaciji žrtve. Ona će podjednako zgaziti izbjeglice i migrante, optužujući ih za sve pljačke i silovanja koja se dogode u Europi. Progonili smo vještice i palili ih, progonili smo Židove i palili ih, progonili su katolici protestante i protestanti katolike i palili ih. Progonili su Srbi Hrvate i palili njih i sela. Progonili su Hrvati Srbe i palili njih i sela. Ratovi su bili stogodišnji i 30-godišnji prije no što smo ih obuzdali na prihvatljivu oportunost kazne četiri do šest godina uvjetno. Gledajući sve to, nekako me obuzme strepnja da će se i u budućnosti moći manipulirati mržnjom prema nezaštićenoj manjini i da je holokaust ili šoa, kao logična kulminacija nasljeđa, stvorio model radikalnog industrijskog obračuna koji će se prilagođavati prema potrebama mimikrije i efikasnosti. Nisam optimist da se to neće ponovno dogoditi jer da se to stvarno ponovno ne dogodi treba puno više raditi nego se deklarativno zaklinjati. Glasova svjedoka nezamislivih užasa od prije 80-ak godina je sve manje. Glasova onih koji nemaju srama dovoditi istinu u pitanje je sve više i sve su snažniji. Besramnost zla u doba koje je osramoćeno mediokritetstvom i oportunizmom definira nas u našoj nadljudskoj borbi pretvaranja da je sve u redu i da nikad nije bilo bolje. Pa, eto, živimo u doba bez Slavka Goldsteina.

Holokaust nije bio nikakav incident, nego tek intenzivna kulminacija prošla dva tisućljeća i ‘našeg načina života’