‘Okovani Amadeus’ bit će spektakl. U njemu je Dražen Petrović bogovima ukrao loptu
Razradio sam veliku suvremenu ali i istodobno antičku dramu po uzoru na Eshilova ‘Okovanog Prometeja’, sve u klasičnom dvostruko rimovanom dvanaestercu k. Spreman sam i na to da sve ostane neostvareno, ne bi mi bilo prvi put. A ja ću i dalje živjeti u oblacima
set-petnaest predstava kao operni režiser. Svi su me znali i voljeli, a naročito tehnika, “šljakeri” s kojima se uvijek najprije sprijateljim u svakom kazalištu. Ali, kad sam prvi put tamo došao raditi “Šišmiša”, upozorili su me da pazim što govorim jer da su Splićani postali jako nabrušeni i divlji prema purgerima i svemu što dolazi iz Zagreba, mnogo žešće od uobičajenog vječnog rivalstva između Hajduka i Dinama.
Kada je to bilo?
Ne znam točno godine, ali intendant splitskog HNK bio je Ivo Sanader, s kojim sam odlično surađivao.
Znači, sam početak devedesetih.
Da. U tom “Šišmišu” sam za Borisa Dvornika, koji je glumio pijanog tamničara, napisao novi tekst i predstava je bila lom i senzacija. Ali kad sam bio tek došao, nije išlo glatko. Uvijek vam je tamo kritičan prvi izlazak pred ansambl, a osobito zbor. Znao sam da moram biti skroman i pristojan pred njima. Lijepo sam ih pozdravio i predstavio se i rekao par riječi o sebi, kad odjednom jedan glas odostraga zaviče: “Oli su nam sada “emovci” došli režirati?” Pa onda malo kasnije isti glas: “Jebo te Medo!” Pravio sam se da nisam ništa čuo, a nakon probe mi je inspicijentica Elza rekla: “Ivice, kafić ti je preko puta ulaza u kazalište, a gazda je šef jedne od najboljih splitskih klapa. Ali pazi što pričaš i radiš, nemoj provocirati, dobit ćeš batina, nedavno su baš pretukli Krešu Dolenčića.” I ja odem tamo, vidim ekipa se skuplja za šankom, a ja sam otišao u drugi kut i razmišljao što da napravim, jer mi je prva proba propala. I pozovem ja konobaricu i kažem joj da pita dečka za šankom što piju da ih počastim. Vidio sam da psuju i gunđaju kroz zube, ali piće su ipak popili. Nakon još dvije takve runde dolazi konobarica i kaže da dečki mene pitaju što ću ja popiti. I brzo nakon toga zovu me k sebi za šank. Mislio sam si, to je sad to, sad pazi što radiš. Odmah su počeli kako im je puna ona stvar purgera i Zagreba i sve u tom stilu, bili su baš prosti. Ali počeli smo razgovarati i ja sam ih najprije pitao da mi kažu jednog političara koji je u Zagrebu na vlasti a da je Zagrepčanin. I onda su oni počeli nabrajati sve redom Dalmatince i Hercegovce. A onda sam ih pitao o pjesmama koje su im naročito drage. “Pa imamo mi himnu, ‘Nima Splita do Splita’!” “A znate li tko vam ju je napisao?” “Kako to misliš, tko ju je napisao?” “Pa tako, tko je napisao tekst?” Pa su počeli nabrajati od Jakše Fiamenga nadalje, a ja im samo govorim: “Ne, ne, ne”, da bih im na kraju rekao: “Tu su vam pjesmu napisala dvojica pravih purgera, Nikica Kalogjera i Ivica Krajač, ovdje prisutan.” “Ti si to napisao?!” “Pa što nisi odmah rekao!” A još kad sam spomenuo i “Nono, dobri moj nono”... ne da me nisu istukli, nego samo što me nisu na rukama iznijeli iz lokala. Sljedeći dan na probi, onaj isti glas iz zbora, Vice se zvao i imao je baš moćan bas, samo se zaderao: “Ako sad samo netko pisne, j... ću mu majku!” I predstava je bila savršena i odlično smo se zabavljali.
Kako je nastao “Gubec-beg”?
U ono vrijeme bio je još živ moj veliki prijatelj Karlo Metikoš koji je došao na ideju da napišemo mjuzikl. Ja sam mislio tada da je to nemoguće i da smo mi nemuzikalna i netalentirana nacija s tek nekoliko dobrih pjevača. To što smo nas četvorica iz 4M bili zvijezde bio mi je samo dodatni argument da nemamo veze s pjevanjem (smijeh). Ipak, počeli smo razmišljati o tome jer ja sam oduvijek bio zaluđen kazalištem. Tada su u svijetu postojale dvije rock-opere. Prva je bila “Tommy”, a druga “Jesus Christ Superstar”, a što se tiče teme, kod nas je tada zbog 400. godišnjice bila jako aktualna seljačka buna Matije Gupca. Uzeo sam Šenou u ruke i rekao Karlu: “Pa to je to, Matija Gubec i seljačka buna, to može biti naš Jesus Christ Superstar.” I tako je počelo. Karlo, Josipa i ja smo se dvije godine sastajali svaki dan kod njih doma i radili na tome. Karlo je svirao, ja sam pisao tekstove i songove, a morao sam zapisivati i note jer Karlo ih nije znao pisati. I onda bismo sve što smo napravili nas troje odmah svirali i pjevali, a pri tom smo proizvodili i sve zvukove i šumove i sve to snimali. Ja te vrpce još uvijek imam i to bi jednom bilo interesantno presnimiti i objaviti. Kad smo već bili skoro gotovi, a kako sam ja stalno visio po kazalištu, rekao sam Petru Šarčeviću, tadašnjem direktoru Drame HNK, da Karlo i ja pišemo rock-operu.
Znači, vi ste sve to radili onako za sebe, bez ikakve narudžbe?
Upravo tako. Dakle, Šarčević se oduševio kad sam mu pokazao sinopsis i objasnio koncepciju i rekao mi odmah da mi garantira da će to biti izvedeno u HNK. Međutim, kad je on u kazalištu rekao da Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Josipa Lisac nude takav projekt, nastala je silna uzbuna. Da što će njima zabavni pjevači s estrade? Umjetničko vijeće je s gnušanjem odbilo takvu ideju kao blasfemiju. Mi smo nastavili raditi, a u Komediji, kamo sam ja također stalno odlazio, bio je tada