Vodolazkinov glavni junak s četiri imena nije podlegao silama tame, ali ni dogme
Ruski pisac i stručnjak za staru rusku literaturu Jevgenij Vodolazkin roman “Lavr” objavio je 2012. godine i za njega primio nekoliko važnih ruskih nagrada. Na hrvatski ga je odlično i uz puno truda preveo Igor Buljan, koji je neke dijelove jezično razgranatog originala koji se kreće u rasponu od crkvenoslavenskog jezika pa do žargona, preveo na čakavski ikavski iz 15. stoljeća. Roman je objavila Naklada Ljevak pod uredničkom paskom Nade Brnardić. Vodolazkin je zahvaljujući Forumu slavenskih kultura bio i gost pulskog sajma knjiga i autora te je na publiku ostavio dubok dojam. U srpskom izdanju romana “Lavr” stoji da je riječ o knjizi koja je inspirirana životom ruske svetice Ksenije Petrogradske.
U Puli autor nije spominjao svetu Kseniju, ali je govorio o Aleksandru Makedonskom, jurodivima, Jeruzalemu, Poreču pa i Zadru koji se spominju u “Lavru”. A riječ je doista o romanu koji nije povijesni iako se bavi 15. stoljećem, nego je izrazito duhovna literatura koja se bavi neuhvatljivom i prilično fatalističkom ruskom dušom i ruskom duhovnošću koja je preživjela i fašizam i komunizam. Glavni junak Vodolazkinovog začudnog romana je ruski iscjelitelj koji rabi narodnu medicinu i mistik, pozitivac kojeg pratimo od dječačkog uzrasta pa do doba kad se zamonašio i dobio ime Lavr. Od početka do kraja romana on mijenja četiri imena, od Arsenija, preko Ustina do Amvrosija i konačno Lavra. Četiri imena, ali jedan čovjek, možda čudotvorac, ali svakako pravednik. Vodolazkin nam uz dosta iznenađujućih odlazaka u budućnost ili prošlost prepričava Arsenijev život koji je započeo mukotrpnim naukovanjem kod mudrog djeda Hristofora. Hristofor je malom Arseniju omogućio da spozna svoje iscjeliteljske prednosti i postane vrač kojeg štuju i najbogatiji i oni najsiromašniji. Sredinom 15. stoljeća Rusija je zemlja u kojoj caruje siromaštvo i kuga, morija koja doista mori sve od reda, ne preskačući nikoga. No Arsenij se uspješno hvata u koštac i s tom pošasti uz pomoć narodnih znanja i narodnih lijekova, ali i vjerovanja u svemoćnog Boga. Živi daleko od izobilja, odan vlastitom asketizmu i univerzalnim moralnim vrlinama te bježi od grijeha i tjelesnih individualnih užitaka sve dok ne upozna lijepu i siromašnu Ustinu koja mu postaje fatalna družica i opsesija. No njihova sreća ne traje dugo jer Ustina umire tijekom porođaja, baš kao i Arsenijev sin od čega se ovaj nikada u potpunosti ne oporavlja. Stoga odlazi na opasni, hodočasnički put od Rusije pa sve do Jeruzalema i to s prijateljem, avanturistom i katolikom Ambrogiom iz Italije. Na put odlazi na inicijativu lokalnog moćnika kojem je umrla kćer, ali zapravo želi saznati više o kraju svijeta i vremena. Prolazi Poljsku, Alpe, Veneciju, Poreč i Zadar (gdje ga domicilno stanovništvo zamalo objesi misleći da je prerušeni osmanski špijun), te konačno dolazi do Jeruzalema gdje umalo izgubi glavu, ali i ostaje bez Ambrogia. Vodolazkin nije sve etape ovog mitskog puta opisao istom predanošću. Još je s najmanje podataka opisao boravak u Jeruzalemu, koji očito namjerno ostaje u maglovitom postmodernom snoviđenju. S najviše je preciznosti i mučne atmosfere Vodolazkin opisivao Arsenijevo djelovanje u Rusiji, prostranoj i tajanstvenoj zemlji u kojoj se ljudi bore s neimaštinom i okrutnom prirodom, ali i sveprisutnim predrasudama i dramatičnim praznovjerjem. Vodolazkinova knjiga puna je antropoloških i etnoloških zanimljivosti o ruskom načinu života koje su plod njegove istraživačke erudicije, iako je “Lavr” u prvom redu fikcionalno djelo koje se bavi običnim čovjekom koji je za života postao svetac. No Vodolazkinov roman nije samo roman o davnoj prošlosti, nego djelo koje je aktualno i bez povremenih autorovih aktualizacija. Djelo koje se bavi neshvatljivim i opasnim fenomenima ljudskoga postojanja o kojima svi itekako razmišljamo kada se susretnemo s bolešću, smrću ili nesrećom. Vodolazkinov Arsenij nije podlegao silama tame, ali ni dogme. Izabrao je svjetlo. Možda je i u tome tajna popularnosti ove prilično složene knjige.